Regionalizacija Hrvatske


555 gradova i općina, 20 županija, bezbroj mjesnih odbora i gradskih četvrti koje nemaju skoro nikakve ovlasti i potpuna koncentracija političke, ekonomske, medijske i akademske moći u “Metropoli” čiji mnogi dijelovi, iako veći od skoro svih gradova, nemaju nikakve urbane sadržaje (trg, škole, bolnice, kulturne ustanove isl.) osim u starom centru sve zakrčenijeg Grada. Porezna koncentracija sve moći kroz “Središnju državu” od 92 % proračuna, uz još 4 % sredstava Grada Zagreba, kao i sjedište SVIH državnih agencija, ustanova i tvrtki u državnom vlasništvu u Zagrebu, te i svih ostalih velikih korporacija koje posluju sa državom (skoro sve). Dakle, samo teritorijalni preustroj nikako neće biti dovoljan da preokrene katastrofalnu dezertifikaciju “provincije” (definirajmo je sat vremena udaljenosti, tj. 50 km. od ZG). Porezna reforma koja će pružiti prednosti nerazvijenim, ratom razorenim, brdskim i otočnim krajevima koja će biti u skladu sa EU standardima je nužna. Stoga predlažem da se prirez proširi sa dohotka, na dobit (te na kapitalnu dobit i imovinu) uz naravno smanjenje ukupnog poreznog tereta. Ujednačenost različitih poreza osigurala bi poreznu neutralnost, a neoporezive porezne osnovice do prosječnog prihoda, odn. imovine trebala bi štititi većinu stanovništva od pada standarda. Trošak ekonomskog razvoja mora pasti na one koji su ostvarili veliku imovinsku korist, bilo pretvorbom, bilo velikom prednošću koju im je pružilo posjedovanje velike imovine, novca ili pristup novcu (povoljni krediti, poticaji). Osim redukcije broja županija, ključan će biti njihov međuodnos sa gradovima/općinama. Ustav Hrvatske definira samoupravnu razinu “kotara” što nesumnjivo treba iskoristiti i dio je hrvatske upravne tradicije (od Marije Terezije do Franje Tuđmana većina kotara, tj. općina nije mijenjala granice). Ipak, smatram da bi bilo pogrešno jednostavno vratiti se na stanje iz 1990. Tada su postojale gradske općine u Zagrebu i Splitu, potpuno razbijajući sustav upravljanja gradskim cjelinama, baš kao i izuzetno male općine od 10 do 15 000 st. u Zagorju, Gorskom kotaru i Lici, nasuprot Međimurju, Baranji, Dubrovniku koji su zadržali svoju subregionalnu cjelovitost i sprecifičnosti. Ratom razorena područja Like, Korduna, Banije i Zagore pogrešno bi bilo prepustiti same sebi i bujanju lokalne birokracije – preporučam veličinu kotara koja neće imati manje stanovnika od broja potrebnog za izbor jednog saborskog zastupnika, tj. oko 30 000 st. Sve manje od toga (izuzev otoka) je suvišno dupliranje i rasipanje. Kotari/općine također moraju moći formirati svoje zajednice (npr. otoci, subregije). Koliko takvih kotara bi dakle postojalo, manje od 100, vjerovatnije oko 60. Što ih je manje to mjesna samouprava postaje važnija. Bez upravnih odjela i činovnika, ali uz izravno izabrane načelnike i redovno financiranje, te ovlastima upravljanja nekretninama samouprave (MO, škole i JLS), pravom uvođenja samodoprinosa i organiziranja sajmova i proslava. Sve to danas nemaju ! Novost koju bi također trebalo regulirati zakonom su prava i ovlasti stambenih zajednica i zadruga u statusu nevladinih udruga sa pravom samoregulacije odnosa unutar zajednice/zadruge, po uzoru na USA. Zašto ? Zbog organiziranja planiranog razvoja.
U prilogu: karta novih hrvatskih regija (šest i grad Zagreb).
7-Hrvatske_regije_BW

Ovaj unos je objavljen u Hrvatska i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.