Zašto su izmjene Ustava i izbornog zakona povezane ?


Političari su zainteresirani za ljude.

No, nije to nužno dobra stvar. I buhe su zainteresirane za pse.

P. J. O’Rourke

Rezultat čije politike je sadašnji sustav i koliko su odgovorni građani koji su te iste političare izabrali ?

Koja se politička stranka zauzima za Pravednu reformu, a ne samo Pravosudnu reformu ?

Postoji li odgovornost stranaka da objasne građanima važnost NAČELA i ODGOVORNOSTI za učinjeno ?

Iako se u Ustavu tek površno spominju, političke stranke, temelj izbornog zakona i zakona o strankama i njihova financiranja sebi dopuštaju da budu unutar sebe nedemokratski ustrojene (u strankama ne postoji opće pravo glasa, tajno glasanje (izuzev za predsjednike organizacija u SDP), nepristrana izborna komisija, jasan i javan nominacijski postupak kandidata za državne izbore (tj.predizbori), podležnost stranaka državnoj reviziji isl.

Sada se sprovode izmjene ustava koje bi trebali odrediti hrvatsku politiku „za pedeset godina“. Da li su dvije najveće stranke odgovorile na najvažnija ustavna pitanja: Prava građana na izbor predstavnika i njihovu odgovornost ? Da li u Ustavu i njegovim izmjenama postoji ograničenje moći stranačkih predsjednika najmoćnijih stranaka, jasan i transparentan postupak nominacije stranačkih kandidata ili dvoje ljudi u ovoj zemlji može samo odlučiti o imenima dvije trećine zastupnika. Zastupaju li ti zastupnici stranku, građane ili su samo pouzdanici stranačkih vođa, koji ako ne slušaju, u najmanju ruku budu udaljeni iz stranke, od stranačke kase i medija. Koliko je „otcjepljenih“  stranaka preživjelo u Saboru (Hrvatski nezavisni demokrati, Hrvatski blok, Demokratski centar od HDZ, Akcija socijaldemokrata (Miko Tripalo) i Treći hrvatski blok (Vladimir Bebić) od SDP, LS i LIBRA od HSLS, HDSS od HSS, HSP 1861 (Dobroslava Parage), brojne nezavisne liste (Tadić, Rožić, Miro Tuđman itd.)

Zar je moguće da isti ljudi koji su ranije bili perjanice i osnivači stranaka sada jednostavno nemaju podršku birača ? Ili je istina malo kompleksnija ? Možda nemaju isti medijski tretman, niti sredstva za kampanju, nemaju organizaciju na terenu koja bi mobilizirala birače. A zašto ? Izborni zakon definira kampanju kao vremensko razdoblje od samo tri tjedna u kojima bi se oni trebali suprotstaviti  kontinuiranoj četverogodišnjoj kampanji vladajuće stranke i „lojalne opozicije“ (britanski termin, majestys loyal oposition). Ni riječi u zakonima o javnom interesu za informacije o stavovima stranaka izvan kampanje, ne postojanju predizbornih kampanja, niti o nadzoru financiranja parlamentarnih stranaka, a kamoli o potrebi osiguranja financijskih sredstava i za one stranke koje iako su vanparlamentarne, jesu ostvarile neki izborni rezultat, npr. 1 ili 2 % glasova na državnoj ili regionalnoj razini. Za predsjedničke izbore država je snosila troškove kampanje svih kandidata koji su osvojili više od 10 % glasova. Ali za parlamentarne izbore, stranke bez mandata ostaju bez sredstava za novu kampanju i time postaju osuđene na nestanak, a nama biračima ostaje samo „izbor“ između HDZ, SDP ili lokalnog tajkuna.

Pripadnici postojećeg establishmenta su ne samo nespremni za reforme, oni ih se izravno boje, jer upravo iz postojećeg nefunkcionalnog sustava proizlazi njihov utjecaj na politiku, gospodarstvo, pravosuđe itd. Zašto bi inače najvažnija tema izbora 2007. bila pitanje dijaspore koja je imala manje od 1 % glasova i ima 1,5 % mjesta u Saboru kad je Hrvatsku očito tresla ne samo međunarodna, već i “homemade” kriza utemeljena na deindustrijalizaciji, nepostojanju greenfield ulaganja (zbog neefikasnog pravnog i poreznog sustava) i sustavnom uništavanju domaće proizvodnje nauštrb uvoznika subvencioniranih proizvoda (od prehrane do kineskih otrovnih igračaka, čaša, hodalica itd. ). Što je prioritet hrvatskih političara ? Redefiniranje ustavnog položaja, prava  građana i organiziranje „narodnih predstavnika“ kako bi sustav uprave (u širem smislu) postao efikasniji, konkurentniji i pravedniji ?

Ne, oni su samo propisali da u Saboru (1990.-1993. trodomnom, 1993.-2001. Dvodomnom, 2001.- 2010.jednodomnom) sjede tri zastupnika državljana bez prebivališta u RH (što i dalje ignorira sve Hrvate i njihove potomke koji su iselili iz Hrvatske, a nikad nisu stekli ili su se morali odreći državljanstva (npr. kad je Njemačka ukinula dvojno državljanstvo). Čak nije propisan ni način na koji se određuje broj zastupnika, niti način njihova izbora (izravni, razmjerni ili neka podvarijanta na nacionalnoj, regionalnoj ili županijskoj razini).

Ono što su se dvije stranke dogovorile, to je da dio hrvatskih državljana može glasati za manjinsku listu, kao i za državnu. Postojeći sustav u kojem „obični“ građani imaju samo jedan glas, a oni bez prebivališta ograničen čak i broj biračkih mjesta nesrazmjeran broju birača (400 000 birača na 4 biračka mjesta u BiH) pokazuje zavidnu opsjednutost detaljima kojima apsolutno nije mjesto u Ustavu. Dapače, takve izmjene jamče da je u interesu ravnopravnosti svih građana potrebno omogućiti i „običnim“ građanima i „dijaspori“ da uz svoju izbornu jedinicu, baš kao manjine, glasaju za posebnu državnu listu. Svi građani su jednaki, dakle svi imaju DVA glasa na izborima. To je jednostavna logika koja stoji iza Kosoričina kompromisa i Friščićeva prijedloga izbornog zakona. Oni su dio jedne cjeline, što nažalost dosljedni hrvatskoj povijesti,  niti vodstvo opozicije, ni intelektualci još nisu prepoznali. Nije njima stalo do načela, već do vlasti, pa makar ona bila i kratka i bankrotirana.


Što je SDP mogao tražiti da bude u Ustavu da je htio ? Za htijenje, preduvjet bi bilo postojanje volje i vizije. Nažalost, ni jednom ni traga, što se vidi i iz anketa gdje ljudi glasaju protiv HDZ, a ne za SDP. Ni riječi u Ustavu o odgovornosti političara građanima:

Npr. o pravu građana da zatraže opoziv saborskih zastupnika, istim postupkom predviđenim za opoziv (grado)načelnika i župana.

Ili o pitanju blisko vezano za prethodno: pravo građana na referendum, za koji potpise mora dati u samo 15 dana (zašto ne trideset dana ?) 10 % od broja birača (zašto ne 5 %, kad je u drugim državama dovoljno i 2,5 % birača) sa popisa koji nije reguliran već dvadeset godina !?!

Zašto bar nisu zatražili obavezu registracije birača prije novih izbora, čime bi se broj birača smanjio sa sadašnjih 6,3 milijuna na neki normalniji broj u državi sa 4,4 milijuna stanovnika. Zašto se taj registar ne bi barem vezao uz popis stanovnika 2011.g. ? Ili ćemo i tu priliku da uvedemo red u Hrvatsku propustiti ? Hrvatska ima 4.437.460 stanovnika, a 4.073.294 birača sa prebivalištem u RH (u deset izbornih jedinica i XII. Manjinskoj izbornoj jedinici), dok ih bez prebivališta u RH ima 405.092. Dakle tek je svaki deset stanovnik ove zemlje maloljetan🙂

Zamislite da su tražili da se propiše da zastupnike građani biraju IZRAVNO, bilo na državnoj (Friščićev prijedlog) ili regionalnoj listi (današnji zakon), bilo u izbornoj jedinici sa jednim zastupnikom, u jednom ili dva kruga (zakon 1990.g.). Ti detalji bi ostali za izborni zakon, koji se po Ustavu, ne bi smjelo mijenjati, npr.  godinu dana prije izbora. Nema ni toga u njihovu dogovoru, zašto ?

Zamislite da su postavili ograničenje broja mandata zastupnika u Saboru ? Mnogi sadašnji zastupnici u Saboru ili Vladi broje drugi, treći, eto Luka Bebić i Vladimir Šeks i peti mandat. Dva puna mandata, uz jedan kraći od pola (1 dan manje od 2 godine) značio bi njihov boravak u Saboru od 10 godina. Ako nisu u stanju sprovesti svoje planove u deset godina, vrijeme je da se maknu iz Sabora, zar ne ?

A da UKINU saborske plaće? 1990.g. zastupnici u Saboru nastavili su primati plaću u visini njihove prijašnje plaće. Ili kad bi barem vezali te plaće uz prosječnu plaću u RH (makar i uz dvostruku plaću, ušteda bi postojala, ali bi moralni položaj zastupnika i njihova povezanost sa građanima bila veća. Teorija po kojoj „vrhunske stručnjake“ i „državne dužnosnike“ treba platiti iznad uobičajenih, prosječnih i kolektivnim ugovora ugovorenih plaća možda bi i držala vodu da lošim odlukama, namjernim ili nemarom, nepotizmom, političkoj podobnosti, voluntarizmom i običnom korupcijom, pa i pronevjerom nisu ukradene/izgubljene milijarde kuna ! Ako su to „stručnjaci“ (manageri, gospodarstvenici), možda bi bilo bolje da im platimo da napuste Hrvatsku ?

Za one koji ova pitanja smatraju marginalnima, nebitnim ili jednostavno neprioritetnim u odnosu na problem nezaposlenosti, nelikvidnosti, prezaduženosti, deindustrijalizacije, korupcije, reforme pravosuđa, državne uprave i samouprave, zdravstva i školstva… Postavljam pitanje: Mogu li problem riješiti isti oni koji su ga prouzročili ? Koji nisu pokušali zaustaviti ili raskrinkati koruptivnu narav samog političkog sustava koji ih je proizveo i izvan kojeg za veliku većinu njih nitko nikad ne bi ni čuo.

Ovaj unos je objavljen u Hrvatska i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.