Svijet poslije Sjedinjenih Američkih Država


Usporedba tehnoloških, militarističkih i ekonomskih podbačaja USA i SSSR

Paralele: Deepwater/Černobil, Afganistan i Ekonomska kriza

“Military power is used to conquer land, resources, producers-consumers, to command submission and to impose culture. But economic power can also be used to buy all the above (the elite of the conquered lands – N.K.), political power to command them – and cultural power to convince the Periphery that to be exploited, intervened, repressed and cloned are all in their own best interest.”

Tehnološki podbačaj i energetska kriza

Eksplozija skladišta nafte BP u Texasu, kolaps mosta u Minneapolisu, katastrofalno stanje Walter Reed bolnice i blackout Sjeveroistočnih država nisu bili dovoljni pokazatelji sustavnog i namjernog zanemarivanja sigurnosti i održavanja infrastrukture USA,  dok BP Deepwater Horizont bušotina u nije započela uništavanje Meksičkog zaljeva i priobalnih područja, uključujući i njihovu prehranu, ribarsku industriju i turizam. Najpesimističnije procjene, a one su u pravilu do sada bile potvrđene, ukazuju na 100 000 barela koje cure u Zaljev na dan i da bi mogle curiti mjesecima, a vjerovatno i do pet godina. Postoji opravdan strah od mogućeg utjecanja morske vode u praznu podzemnu komoru uslijed izjednačavanja pritiska što bi moglo rezultirati CUNAMIJEM koji bi pogodio zemlje Zaljeva. Također, tu su i uragani koji će nanijeti naftu duboko u unutrašnjost zaljevskih država, od Galvestona, Texas do Gulfporta, Mississipi obala više neće biti pogodna za život. New Orleans, koji se teturajući počeo oporavljati od Katrine koja mu je prepolovila stanovništvo, sad će ostati bez pitke vode, ribarstva i turizma, postajući grad duhova. Upotreba nuklearne bombe da zatvori bušotinu vjerovatno bi mogla još pogoršati stanje, pošto bi nakon urušavanja bušotine otvorila mnogostruko VEĆU rupu, a također i fraktirajući morsko dno otvorila i brojne druge naftne gejzire. Ljudska tehnologija izgleda da NIJE u stanju zatvoriti rupu, već može samo organizirati prikupljanje nafte izravno u tankere uz ogromnu cijenu containmenta mrlje i čišćenja obale. Početnih 20 milijardi dolara mogli bi biti samo kap u moru ukupnih troškova, uzimajući u obzir da je toliko iznosila prošlogodišnja dobit BP-a, ne uzimajući u obzir ništa lošije poslovanje ostalih naftnih kompanija.

Nacionalni bijes protiv neodgovorne i koruptivne naftne industrije trebao bi rezultirati drastičnom reformom: zabranom priobalnog bušenja (offshore drilling) i masovnim drastičnim kaznama za nepridržavanje sigurnosnih i ekoloških standarda. Umjesto toga javnost se zadovoljava ograničenim kažnjavanjem BP, koji ne pokazuje nikakve namjere da promjeni vodstvo kompanije niti način na koji rade. Ne postoji ni jedan razlog da se misli kako je Deepwater Horisont izuzetak, a ne pravilo postupanja cijele industrije. Sve to zahtjeva reformu MMS (Mineral Monitoring service) koja treba „dobiti zube“, kao i smjenu cijelog gornjeg managementa koji je potpuno povezan sa industrijskim lobistima. Zbog svog značaja MMS bi trebalo uključiti u sustav Domovinske sigurnosti, kao i ojačati njihovu suradnju sa ministarstvom pravosuđa, suzbijajući korupciju odlučno i temeljito. Za nacionalnu i svjetsku sigurnost neophodno je drastično preokrenuti cijelu energetsku politiku USA, odmaknuti se od nafte, plina i ugljena, u korist nuklearne (fizije, ali i fuzije) i alternativnih izvora energije. Neophodne su ogromne državne investicije u proizvodnju i transport energije koje će potpuno zaokupiti državnu blagajnu, što će biti vjerovatno na štetu socijale, zdravstva, mirovina, vojske. USA je najveći potrošač i uvoznik energije iz nestabilnih država čije vlade i stanovništvo postavljaju  brojne sigurnosne probleme pred američku vladu i privatne energetske tvrtke. Ne postojanje nacionalne strategije proizvodnje, transporta i zaštite energije i energetskih sustava posebno čini Ameriku ranjivom pred dolazak solarnih oluja 2011.g. Drastično poskupljenje energenata uzrokovano povećanjem potražnje zemalja u razvoju, kao i ratovima, sankcijama, štrajkovima i neredima u zemljama izvoznicama (npr. Libija, Irak, Iran, Venezuela, Nigerija) dodatno će produbiti odlijev kapitala iz razvijenih zemalja (USA, EU, Japan) i recesiju. Energetska kriza izravna je posljedica financijskih manipulacija sa cijenama valuta i energenata, te vojne destabilizacije svijeta.

Na žalost, ništa ne ukazuje na odlučnu promjenu i potpuni zaokret USA. Jedina mjera o kojoj se govori je Cap&trade (trgovina CO2) koja bi izvukla dodatna sredstva iz ekonomije u trenutku kad je cijela svjetska ekonomija na koljenima i pred opasnosti prerastanja u novu veliku Depresiju.

Savezne države suočene su sa propadajućom prometnom infrastrukturom, fiskalnim bankrotima, rastućim kriminalom i ilegalnom imigracijom. Ekonomska kriza stvorila je novu generaciju mladih nikad zaposlenih koji se ili odaju kriminalu ili radikalnim pokretima (od neonacista i rasista, do radikalnih ljevičara-antiglobalista, antikapitalista). Mnogi kotari (county) okreću se izdavanju lokalnog novca sa ciljem zadržavanja novca u lokalnoj zajednici, pokušavajući da spriječe odlijev u bankarsko-dužnički korporativni sustav.

Vojna kriza

Nepopularni ratovi, smanjivanje vojnih beneficija (besplatno obrazovanje, stalni posao poslije 40-te) rezultiraće nikad manjim brojem dobrovoljaca u vojsku, prerastanjem vojske u socijalnu ustanovu za siromašnije slojeve, pogotovo rasne manjine, a također će se morati okrenuti povećanju primanja stranih državljana u vojsku, koji će tek poslije odsluženog roka dobiti državljanstvo. Rast potrebnih snaga u ratovima na Bliskom istoku, uključujući i skupi (u tehnici i ljudstvu) sukob sa Iranom i Sirijom, te gomilanje vojnih snaga u Koreji, na Meksičkoj granici, u sanaciji Zaljevske mrlje i nuklearne napetosti između Indije i Pakistana (uslijed sve veće nestabilnosti tamošnjeg režima) potpuno će prenapregnuti američku vojnu mašineriju, lišenu bilo kakvih ozbiljnih saveznika (u svim operacija USA sudjeluje preko 90 %). Vojni proračun i broj vojnika drastično će porasti, iako će doći do smanjenja ulaganja u razvoj, kvalitetu ljudi i tehnike. Nacionalna Garda postaće dopunske jedinice oružanih snaga, profesionalizirane i udaljene od osnovne ideje, privremeno mobiliziranih ih građana-dobrovoljaca. U kriznim vremenima ovo postaje ključni element u upotrebi vojske u unutrašnjoj sigurnosti i politici.

Nacionalizam/antiimigracijski pokreti i kršenja ljudskih prava

Obje zemlje na vrhuncu svojeg imperijalnog razdoblja bile su, barem verbalno, otvorene za sve ljude, bez obzira na nacionalnost. Rastom krize, u USA je započeo fenomen uvođenja kotarskih (county) i državnih zakona kojima se omogućuje kontrola stanovništva (dokaz o državljanstvu na uvid policiji), uz onemogućavanje pristupu državnim službama (školama, bolnicama, policijskoj zaštiti) pri čemu se ilegalne imigrante tretira kao kriminalce, a sve građane kao sumnjive dok ne dokažu suprotno. Nevjerovatno je da je čak i Vrhovni sud USA prihvatio tumačenje kako „Pravo na šutnju“ osumnjičeni može ostvariti samo izravnim usmenim zahtjevom !?! Baš kao i pravo na odvjetnika. Iako dakle još uvijek ta „Miranda“ prava postoje, ona su obesmislena policijskim i odvjetničkim manipulacijama. Ova antiamerička tendencija, usmjerena protiv dosega ljudskih prava, još od habeas corpusa i prava na suđenje pred porotom (ne odnosi se na nedržavljane USA, mišljenje je Vrhovnog suda, po pitanju Guantanama i sličnih praksi) postaje praksa koja se nimalo ne razlikuje od prakse u Sovjetskom Savezu. Još nijedna savezna država nije uvela granične kontrole i tzv. unutrašnje pasoše (iliti putovnice), ali to je izgleda samo pitanje vremena.

Financijski uzroci ekonomske krize

SSSR je osamdesetih bio prezadužen, tj. nije mogao proizvesti dovoljno dobara i usluga za dovoljne količine međunarodnih konvertibilnih deviza. Posljedice su slijedile: rast nezaposlenosti, masovna nelikvidnost (nedostatak gotovine za plaće i mirovine) i nedostatak investicija koji je izazvao neviđenu stagnaciju i demoralizaciju, tj. gubitak povjerenja u državu. Otvaranje tržišta koje je uslijedilo izazvalo je odljev preostalih deviza u pokušaju održavanja, odn. podizanja standarda.

U današnjem svijetu potpuno otvorenih tržišta i rezanja subvencija za proizvodnju slijedi i najveća kriza koja dolazi: kriza derivativa. Ukupni iznos derivativa procjenjuje se na osmerostruku ukupnu imovinu (ne godišnji BDP) cijelog svijeta (800 000 milijardi $ iz 2010.) Posljedice dramatičnog pada vrijednosti dolara i US državnih obveznica, koje nisu ništa bolje od grčkih, izazvat će napuštanje dolara kao svjetske rezervne valute, formiranje nove svjetske valute (vjerovatno utemeljene na special drawing rights Svjetske banke, koju će čak i USA morati KUPOVATI uz kamatu, kako bi podmirili svoje međunarodne dugove, tonući sve dublje u dugove. Za otplatu rastućih dugova države moraju rasprodati imovinu, kao i ponuditi dotad nezamislivo veliku kamatu na državne obveznice, smanjivati broj zaposlenih i ograničiti ili zaustaviti investicije. Ukratko, iste posljedice koje je doživio Sovjetski Savez.

Masovna kultura najizravniji je pokazatelj dekadencije društva, a ujedno i katalist ubrzanog propadanja socijalne kohezije. Korporativni mediji (okupljeni u svega nekoliko svjetskih lanaca pod kontrolom svjetskih banaka) učinit će sve da udalje ljude (birače) od sagledavanja stvarnih problema , proizvodeći sve veću poplavu nebitnih i šokantnih događaja, uz rast propagande lišene činjenica i pronalazeći krivce u svemu različitom od „običnih“ (WASP, libertarian, isolacionist, tea party), ponajviše u političkom establishmentu u zemlji i svijetu. Uglavnom u svima, osim u korporacijama, koje će predstavljati kao jamce zapošljavanja, napretka i sigurnosti (jačanjem uloge privatnih zaštitarskih tvrtki unutar samih USA). Tea party 2010. nikako nije aberacija, već naznaka budućeg smjera ekstremizacije političke scene koja će postati dominantna u unutrašnjim državama (Zapad, Deep South) čime će se produbiti antipatije prema Obalama kao mjestima koja traže socijalnu, ekološku, financijsku pomoć.

Glasnost je razdoblje povijesti SSSR-a koje je prethodilo Perestrojki i uključivalo je potpunu slobodu govora (uključujući i nacionalizma i izolacionizma), uz potpuno raskrinkavanje vladajuće elite (partije i državnog vodstva) kao nesposobnog da osigura energiju, hranu i posao za narodne mase. Perestrojka je bio neuspješan pokušaj da se tržištu izlože ekonomski sustavi proizvodnje, transporta, trgovine potpuno neposobni da se takmiče u cijeni, kvaliteti, kvantiteti sa vanjskim konkurentima. Nepostojanje jasne strategije i bez promjene managementa i jasne odgovornosti prema vlasnicima prouzrokovalo je veliki transfer dobara koji je u postsovjetsko doba nazvan Privatizacija ili još točnije Pretvorba (Transformacija). Zanimljivo je da iako se odnosio na ekonomsko područje, pojam je preuzet iz religije, jer tu nije došlo do ekonomskih promjena, već samo „uvjerenja“ da netko treba biti upisan kao vlasnik, a temeljem „uvjerenja“ (lat. Credo, vjerovanje) tj. kredita koje zapravo temeljem kompleksnih ugovora nikad nisu morali ni otplatiti. U najboljem slučaju, tvrtke su same otplaćivale sebe svojim novim vlasnicima, a u praksi su načešće odlazile u stečaj, oduzimajući prava radnicima i prebacujući ih na teret državi, a vlasnicima zadržavali nekretnine, mašine i tržište za uvozne proizvode. Takva politika nužno vodi do sustavne korupcije cijele države i svih službi, što dovodi do ubrzanog i potpunog, prvo proizvodnog, a zatim i financijskog sloma. U Rusiji je to razdoblje započelo povlačenjem iz Afganistana (1988-1999.) i kulminiralo tijekom azijske krize. USA se nalazi na početku istog tog ciklusa.

Slom Sovjetskog saveza imao je vanjske učinke u vojnom povlačenju sovjetske armije u granice Rusije, uvođenju višestranačja i slobode medija, ali njegovi uzroci su u ekonomskom kolapsu koji se očitovao u devalvaciji i inflaciji rublje, nesposobnosti otplate dugova države i većine tvrtki (nelikvidnost). Rusija je započela rješavati probleme stranim investicijama, deregulacijom, privatizacijom i novim zaduživanjem, što je sve samo produbilo krizu, rješavajući simptome, umjesto uzroke krize.  Današnja USA upravo je pred ovim trenutkom.

Trenutak sloma došao je iznenada i neočekivano. Snage statusa quo koje su se protivile promjenama pokušale su nasilnim putem očuvati svoje pozicije, ali su potcijenili želju naroda za promjenama i napretkom. Onog trena kad su povukli crtu razgraničenja, stvorili su ikonu oko koje su se MORALE okupiti sve reformske snage. U Rusiji, to je bio Jeljcin na tenku. U Americi 21. st. pitanje je da li će to postati Obama. Ili će on pratiti sudbinu Gorbačova, umjerenog i neodlučnog reformatora, u trenu kad je potreban revolucionar ?

Rusko rješenje bilo je povratak njihovom tradicionalnom osloncu, jakoj državnoj centraliziranoj vlasti koja je nacionalizirala proizvodnju i bankarski sektor, osigurala sigurnost građana i obnovila snagu vojske i obavještajnih službi koje štite državno vodstvo uz punu kontrolu političke scene. Nezavisno sudstvo, slobodni mediji i ljudska prava stvar su fikcije, a država se vratila imperijalističkim principima širenja utjecaja i prikupljanja moći na račun susjeda (pogledajte energetski rat protiv Ukrajine, a sad i Bjelorusije, kao i invaziju Gruzije okupacijom Abhazije i Južne Osetije, te Čečenije).

Takva Rusija jedina je spacefaring nacija (nacija sposobna da pošalje čovjeka u svemir), dok USA gase svoj space shuttle program, odustaju od povratka na Mjesec, odgađaju ljudski let na Mars iza 2020. Kina nasuprot tome planira uspostaviti STALNU BAZU na Mjesecu do kraja idućeg desetljeća.

Amerika sve više liči na Španjolsku krajem XIX., a sve manje na Britaniju XVIII.st.

Prednost današnjeg svijeta je kvalitativni skok u brzini reagiranja i širini masa koje u promjenama učestvuju, te stoga je sasvim zamislivo da će promjene u USA teći brže, biti humanije i utemeljene u nezavisnom pravosuđu (bitna razlika od azijskih civilizacija, sa kojima je Rusija srodna) od europske Baršunaste revolucije 1989. Izbori 2012. po svemu sudeći biće izbor između smjera Amerike: Da li će nastaviti u smjeru latinoameričkih korporativnih korupcija ili će se okrenuti izvornoj vladavini naroda. Moguće je da će, barem kratkotrajno (povijesno gledano) unutrašnje razlike izazvati privremenu podjeljenost država na one reformske i one izolacionističke. Raspad saveznih državnih službi, neće značiti i odbacivanje američkog nacionalizma, niti će biti kraj američke povijesti.

Samo početak njenog (re)integriranja u svjetsku zajednicu na demokratskim, umjesto imperijalnim principima.

Translation to english

Ovaj unos je objavljen u Svijet i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.