Zašto je Herceg Bosna jamac opstanka BiH ?


Zato što država utemeljena na neravnopravnosti njenih naroda i građana ne može opstati.

Zato što Republiku Srpsku nitko ne može ukinuti protiv volje srpskog naroda u BiH.

Zato što država podjeljena na dva entiteta ne funkcionira ni kao unitarna ni kao federalna država.

Zato što je uz postojanje dva entiteta sa većinskim narodima za ravnopravnost tri naroda, nužan i treći entitet.

BiH je po svojoj  etničkoj i vjerskoj strukturi složena država i mora biti ustrojena prema tome, jer ne može opstati kao unitarna centralistička građanska država. Ako pogledamo objektivno, Britanija nije nestala priznajući individualnost Škotskoj, niti su nestale Španjolska ili Belgija zbog prihvaćanja autonomija Katalonije ili Flandrije. Ali nestale su sve zajednice utemeljene na hegemoniji i dominaciji (Austrougarska, SSSR, SFRJ, Čehoslovačka, otcjepljenje Belgije od Nizozemske, Singapura od Malezije…). To ih poslije nije spriječilo da sve budu članice šireg saveza. Samo ravnopravna federacija koja će jamčiti i građanska i etnička prava svih može biti u interesu svih njenih državljana i poželjan partner susjedima, posebno onima koji imaju legitimnu dužnost da skrbe o interesima dijela svojih naroda, što im mora priznati i centralna vlast BiH. Zauzvrat, susjedne matične države moraju biti jamci cjelovitosti BiH. Samo takav međunarodni sporazum koji će poticati konsenzus i suradnju cijele regije može jamčiti mir i stabilnost do koje ne mogu dovesti strane sile koje su zadovoljne zadržavanjem postojeće razine odnosa/sukoba (conteinment policy).

Zato što etnički princip nije kompatibilan sa europskim standardima i načelima građanske jednakosti, što zahtjeva postojanje matičnih većinski etničkih država, federalnih država, etničkih regija isl. ustrojenih na građanskom načelu. Samo uspostavom takvog entiteta (građanskog, a etnički većinskog) može se zajamčiti ravnopravnost Hrvata koji u građanski uređenoj centraliziranoj državi nemaju prava ni poput srpske manjine u Hrvatskoj, što bi bio minimum minimuma za zaštitu hrvatskih interesa, a što je RH svojim Ustavom dužna braniti.

Složena država kao BiH ne može opstati kao centralizirana unitarna građanska zemlja, bez obzira na eventualnu dominaciju jednog naroda. To bi samo dovelo do iste sudbine koju su već prošle tri Jugoslavije (Kraljevina, SFRJ, SRJ). Sve države, pa i one koje su započele kao konfederacija (Švicarska, SAD) evoluirale su u federacije. U vrijeme transfera vlasti na kontinentalne institucije (EU, NATO) to je funkcionalni minimum. Ključ ravnopravnosti je postojanje federalnog doma parlamenta ravnopravnog predstavničkom domu, a za šefa države nužno je da bude osigurano pravo građana svih etnosa da izaberu svoje predstavnike, bilo putem entitetskih izbornih jedinica (izravno ili izborom elektora), bilo izbornom procedurom u parlamentu. Tj. da kandidate predlažu etnički klubovi federalnog doma, a biraju članovi Predstavničkog doma.

Temeljno načelo za uspostavu novog sustava državnog ustroja (okomite i vodoravne podjele vlasti) mora biti poštivanje sadašnjeg stanja i sadašnjih granica. Opće je poznato kakvi su žestoki sukobi nastajali pri pokušajima nasilne promjene granice, kao i sudbine brojnih izumrlih naroda Europe (npr. Prusi, Iliri, Goti, Gebidi…).

Eventualne izmjene teritorijalnog ustroja moraju počivati na načelu suglasnosti obje zainteresirane strane, tj. solidne većine na obje strane. Prijedlog je da eventualne izmjene nižeg ranga političko-teritorijalne jedinice (dalje: PTJ) uz većinu, kvalificiranu 2/3, možda i referendumsku) buduće PTJ zahtjevaju i suglasnost dotadašnje PTJ višeg ranga od koje se odvajaju.  Npr. mjesna zajednica se može odvojiti u samostalnu općinu samo uz suglasnost matične općine. U slučaju pripajanja drugoj općini, potrebna je i njena suglasnost. U slučaju izdvajanja neke općine (sadašnje ili novonastale) iz entiteta, potrebna je suglasnost i entiteta iz kojeg se izdvaja i onog kojem se pripaja. Za osnivanje novog entiteta potrebna je izmjena Ustava što zahtjeva ratifikaciju u 2/3 većini entiteta.

Od posebnog interesa za Hrvate je uspostavljanje novih općina sa hrvatskom većinom u sastavu entiteta sa većinom drugih naroda: općina Plehan u RS (dijelovi općina Brod, Derventa, Doboj) i općina Soli u Centralnoj BiH od hrvatskih naselja u okružju Tuzle, kao i ujedinjenje općine Dobretić sa općinom Jajce čime bi se osigurala funkcionalno jedinstvo lokalne zajednice i zadržao karakter općine sa hrvatskom većinom. Te općine imale bi pravo na punu samoupravu u pitanjima od etničkog interesa (osnovno i srednje školstvo, kultura/religija/sport, upravljanje državnim zemljištem, općinska policija). Ista prava dobile bi i općine sa srpskom većinom u današnjoj FBiH.

Brčko, kao federalni distrikt čiji građani imaju slobodu izbora entitetskog državljanstva morao bi imati i poseban sustav odlučivanja koji bi ojačao ravnopravnost sva tri naroda formiranjem Vijeća naroda distrikta i ojačao mjesnu samoupravu dopuštanjem povezivanja mjesnih zajednica kao osnivača mjesnih škola, vrtića, komunalno-socijalnih i kulturnih službi čime se unapređuje kvaliteta života lokalne zajednice. Takav distrikt postao bi poželjno mjesto za život i najbolji način za osiguranje podrške sva tri naroda.

Dva su moguća oblika ustroja entiteta sa hrvatskom većinom: etnički i regionalni. Etnički bi ustroj imao usporedbu sa položajem sjevernoameričkih starosjedilaca (indijanaca) čiji je teritorij diskontinutetan. Takav oblik entiteta onemogućio bi bilo kakve ambicije za otcjepljenje. Takav ustroj značio bi dupliranje institucija, po belgijskom valonskom modelu (dvostruki karakter etničkih i regionalnih samouprava), gdje bi regionalna samouprava bila posebno uređena u mješovitim regijama (de facto unutar bivše Federacije, jer RS će inzistirati na flamanskom modelu integracije etničke i regionalne samouprave). „Valonski“ (etnički) model uključivao bi uspostavu Hrvatske i Bošnjačke samouprave unutar Federacije BiH koje bi brinule o društvenim djelatnostima, dok bi ostale gospodarske i sigurnosne ovlasti ostale na centraliziranoj Federaciji BiH. Kantoni bi bili pretvoreni u obične upravne okruge. Hrvati bi time imali položaj njemačke manjine u frankofonoj regiji Valoniji. „Regionalni“ ustroj BiH pak, značio bi da većina građana oba naroda (Bošnjaci, Hrvati) prihvaćaju činjenicu „ostavljanja“ dijela pripadnika svojeg naroda u regiji kojoj većinski dominiraju pripadnici drugog naroda. Izbjeglo bi se dupliranje institucija, a Federaciju i kantone bi zamijenile nove konstitutivne jedinice.

Zagovornike teritorijalnog jedinstva BiH zadovoljila bi ustavna odredba kojom se konstitutivnim jedinicama NE dopušta otcjepljenje, dok bi zagovornicima separacije manjinskih naroda Ustav jamčio TRAJNOST i PRAVA konstitutivnih jedinica. Samo je kompromis utemeljen na ravnopravnosti sva tri naroda jamstvo da neće biti novog rata u Bosni i Hercegovini.

Primjer:

Drugi model temeljio bi se na načelu regionalnog kontinuiteta i uključivao bi znatnije udjele manjinskih naroda u pojedinom entitetu, a nužno bi doveo i do većeg broja entiteta. Ključni zahtjev za ravnopravnosti naroda očitovao bi se u ravnopravnom broju regija pojedinog većinskog naroda (dvije hrvatske i bošnjačke regije/entiteta) uz posebnu ustavnu dopunu (nazovimo je analogijom Teksaškom aneksu Sporazuma o pridruživanju USA) koji bi dozvoljavao Republici Srpskoj da se podjeli na dvije regije, odnosno da ima prava ekvivalentna dvijema regijema prema Državi BiH.

Europski regionalne standarde regije bi ispunile okupljajući se u europske statističke regije i izborom zajedničkih tijela Regionalnih razvojnih agencija: Srpska i Centralna BiH, te Zapadna BiH, koja okuplja Zapadnu Bosnu, Herceg-Bosnu, distrikt Brčko i Posavinu.

Prijedlog ustroja BiH utemeljem prema procjeni popisa stanovnika FBiH 2006.

Ovaj unos je objavljen u Bosna i Hercegovina i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.