Prodajmo INU !!!


1. HANFA je prisilila Fižulića da da ponudu za otkup svih dionica MAGME. Zašto bi za MOL bilo drugačije ?

2. 44,5 % INE bez ikakvog utjecaja na upravu, cijene i razvoj je besmislen mrtvi kapital

3. Sredstva za energetsku nezavisnost i ekonomsku obnovu osigurana bez zaduživanja i rasprodaje preostalih profitabilnih tvrtki (HPB, CO, HEP)

4. Povećanje koncesija za rudna bogatstva i naknada za zagađenje novi su prihodi proračuna !

5. Uvedimo državne potpore građanima za grijanje (poput USA) umjesto potpora tvrtki u stranom vlasništvu

INA ima 10 milijuna dionica po cijeni 2800, ukupna im je vrijednost 28 milijardi kuna.

Udio RH vrijedi 12,46 milijardi kuna.

U Hrvatskoj vlada potpuna neinformiranost , ministarska neodgovornost i odsutnost bilo kakve državne razvojne strategije, pogotovo energetske. Isprazna i neutemeljena obećanja premijerke Kosor o izgradnji elektrana, bez predviđanja izvora financiranja, te utjecaja na okoliš, a istovremeno uz potpuno ignoriranje problema građevinskih tvrtki koje bi ih trebale sagraditi, kao i kontinuiranog produbljivanja proračunske rupe, potpuno će onemogućiti hrvatski energetski razvoj. Najniže koncesije za iskopavanje rudnih bogatstva (plin, nafta, ugljen, kamen, pijesak idr.) u Europi pokazuju kako hrvatska politička elita namjerno zapostavlja, uništava i rasprodaje nacionalna bogatstva.

Potpuni nemar prema INI, najvećoj i najprofitabilnijoj hrvatskoj tvrtki SVIH vremena teška je optužnica prema svim politikantskim strankama hrvatskog Sabora. 56 % veća cijena od tržišne, koju MOL nudi Hrvatskoj uvjetovana je njihovom željom da osiguraju svoj položaj u INI. Kako od eventualnih promjena političke vlasti, tako i od nadolazeće primjene europskih standarda u RH nakon primanja u EU. Danas je MOL vlasnik samo 47,3 %, hrvatska vlada 44,5 %, dok ostatak dijele većim dijelom bankarsko-mirovinski fondovi i manjim dijelom radnici INE.

Zanimljivo kako Vlada nikad nije formirala zajedničku politiku sa fondovima, od kojih su neki (poput PBZCO, CO i HPB fondova) u državnom (su)vlasništvu, a svi OVISE o prinosima državnih obveznica, za čiju sigurnost su opet važni državni prihodi, koji opet dolaze iz INE. Ne, takve suradnje nije bilo, baš kao ni ravnopravnog upravljanja Vlade i MOL-a.

Istovremeno, INA je sustavno zapostavila razvoj svojih rafinerija, izvora i širenja u regiji, a zauzvrat od MOL-a nije dobila ništa. Zašto je MOL spreman platiti tako napuhanu cijenu ? Sasvim sigurno, ne iz čovjekoljublja. Oni očito očekuju rast prihoda, koji je moguć jedino iz rasta cijena sirovina koje INA posjeduje, tj. rasta cijene plina i rasta očekivanih zaliha.

Što se promijenilo ? Dvije stvari:

1. Odluka Vlade da ne otkupi plinski biznis, nalazišta i skladišta od INA, te

2. Skori ulazak u EU koji je vezan uz liberalizaciju (ukidanje ograničenja i subvencioniranja cijene) plina, tj. njegovo poskupljenje od 30-40 % u odnosu na današnju cijenu

Kontrolom cijelog plinskog biznisa moći će efektivno onemogućiti uvoz jeftinijeg konkurentskog plina, te time umjetno držati cijene visokima, a industriju nekonkurentnom.

I što bi sad trebalo napraviti ?

Za strategiju nije potrebno neko veliko znanje, već je potrebna velika petlja: sukobiti se sa moćnim stranim energetsko-bankarskim lobijem.

Odakle sredstva za sukob ? Pa MOL se sam ponudio, hrvatski zakon o preuzimanju tvrtki srećom omogućuju hrvatskoj vladi da spasi stvar i pritisne MOL zahtjevom da otkupe sve njihove dionice !

Naravno, MOL vjerovatno ne raspolaže takvim iznosom (12,5 milijardi kuna). Mol je već upetljani u kreditiranje „kupovine“ Podravke što se ne smije zaboraviti, niti oprostiti, kao vjerovatno jedna od najvećih hrvatskih korupcijskih afera. Izdvajanje plinskog biznisa iz INA dapače sad postaje važnije nego ikad, baš kao i razvoj novih izvora energije (elektrana) i vozila na alternativne energente (e-auto, biodizel).

Što bi Hrvatska dobila prodajom ostatka INE ?

Osim naravno novaca i iskušenja kojem bi se morala oduprijeti da time financira državni deficit (2 milijarde eura).

Dobija dakle sredstva za pokretanje isključivo profitabilnih energetskih projekata, pokretanje programa uzgoja uljane repice za biodizel na neobrađenom državnom zemljištu (cca 300 000 ha) sa preradom u osječkoj uljari (sad pred stečajem!) i uz HBOR kreditiranje hrvatske električne auto-industrije koja bi mogla obnoviti rad tvrtki poput Đure Đakovića i sličnih.

Dakle, dobili bismo uklanjanje državne korupcije i neefikasnosti iz INE, sredstva za ekonomsku i energetsku obnovu zemlje, te masovno zapošljavanje privatnih domaćih tvrtki na višegodišnjim nacionalnim infrastrukturnim projektima.

Što bi Hrvatska još smjela učiniti ?

Naravno, kad više ne bi bila sudionik u dobiti/gubitku INE, ona bi mogla, dapače i morala, uskladiti naknade za koncesije vađenja rudnih bogatstava sa standardima EU, tj. njihovo povećanje od nekih 1000 %. A tu je i inzistiranje na urednoj i redovnoj uplati svih poreza i doprinosa koje su dosad redovno kasnili. I na kraju, standardi za zaštitu okoliša i zdravlja građana mogli bi biti najoštrije sprovođeni.

Ako u takvim uvjetima MOL želi zadržati plinski biznis INE, neka pokuša. Naravno, svjestan toga kako Hrvatska u skladu sa svojim nacionalnim interesom pridržava pravo osnivanja konkurentske plinske (pa i naftne) tvrtke, te zaštite potrošačkih prava od zloupotrebe monopola uskraćivanjem usluge i njenim eventualnim preplaćivanjem europske tržišne cijene. Predugo se u Hrvatskoj dopuštalo da propagandisti najskuplje cijene iz zemalja uvoznika uspoređuju sa cijenama u Hrvatskoj, koja ima bogate izvore domaćeg plina.

Ponašanje MOL-a, njegovo ignoriranje svojih poslovnih partnera i vlade, neodgovornosti prema građanima (sjetite se Siska) i ignoriranje pada cijena nafte na svjetskom tržištu (sa 140 na 80) dokazi su da im se ne može vjerovati. Zašto onda biti partner sa njima ?

Argument da INA vrijedi višestruko više od MOL-ove ponude, koji je u biti mišljenje i očekivanje tržišnih fluktuacija, koji nitko ne može ni obraniti, niti osporiti, imajmo na umu dvije činjenice:

Ovisnost o uvozu energenata u situaciji u kojoj ih je sve manje, a velike države koriste SVA sredstva, pa i rat, da bi ih osigurala jamči Hrvatskoj put u propast.

Hrvatska je kao suverena država u stanju sama odrediti visinu koncesija za rude i zagađenje, propisati obavezu državnog sudjelovanja u strateškim projektima/tvrtkama, ograničiti maksimalni tržišni udio, pa čak i nacionalizirati izvore i skladišta energenata. U prodaji/upravljanju INA-om to ne bi smjelo biti faktor.

Socijalna energetska politika je hvalevrijedna i legitimna strategija koja je utemeljena na poticanju građana na ulaganja u razvoj plinske mreže umjesto da država sama izravno ulaže. Svaka politika koja bude antisocijalna dokazano je oštro kažnjena na izborima. Naravno, trenutno država subvencionira rad INE niskim koncesijama, tolerancijom kašnjenja uplata poreza i doprinosa, za što zauzvrat očekuje od INE ispodtržišnu cijenu plina. Kako bi to funkcioniralo prema EU standardima ? Nikako ! Takvo ponašanje jednostavno nije dozvoljeno u EU.

Ali, to ne znači kako država ne može subvencionirati građanima troškove energenata, pod jednakim uvjetima prema svim tvrtkama, uz uvjet slobodnog  izbora nabave u maloprodaji i u veleprodaji. ZA sve to trebat će vremena, a tada se može jednostavno uvesti državna potpora građanima u obliku vrijednosnog bona za nabavku energenata (npr. cca 100 eura po stanu/priključku, što je otprilike iznos za koji će poskupiti energenti do EU tržišne cijene), čime bi svim građanima bio osiguran minimalan dio troškova grijanja.

Po Ustavu, Hrvatska je i socijalna, a ne samo kapitalistička država i tu vrijednost državi vrijedi štititi. Iako je to izdatak za državu, rast potrošnje i transparentnost u nabavci energenata ojačat će hrvatsku ekonomiju i proračunsku blagajnu.

Stoga, Šuki – prodaj INU po 2800,00 kn !

Ovaj unos je objavljen u Ekonomija, Hrvatska i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.