Post-europska unija ?


Eurozona, EU, EFTA, CEFTA, Eurazija i Bliski istok

Europska unija i njen pristup„one size fit all“ u najvećoj ekonomskoj i socijalnoj krizi posljednjih 70 godina pokazala se nedorasla, nejedinstvena i kontraproduktivna. Unutrašnje ekonomske, kulturne i političke razlike između sjevera i juga, istoka i zapada Europe postale su faktor onemogućavanja izlaska iz krize, pa čak i njenog pogoršavanja, jačajući nacionalizam, ekstremizam i ksenofobiju podjednako u svim zemljama Europe, kako članicama EU, tako i u njihovim susjedima. NY Times kolumnist Paul Krugman, Dr.Doom Nouriel Roubini, George Soros, Gideon Rachman iz Financial Timesa i mnogi drugi alarmirali su javnost na predstojeće opasnosti nefunkcioniranja monetarne i fiskalne vlasti u Eurozoni, koje mogu rezultirati štetom od 1.000 milijardi eura, potpunim raspadom Eurozone i bacanjem cijelog kontinenta, a za njim i ostatka svijeta u najveću ekonomsku depresiju u povijesti. Reformiranje i relegitimizacija vraćanjem povjerenja građana u svoje predstavnike i stabilnost i održivost sustava, koji neće uništiti dostignuća socijalne države, države znanja i solidarnosti u korist slijepog i destruktivnog financijskog kapitalizma, nužna su alternativa nadolazećoj katastrofi. U tekstu ispod slijedi analiza Otvorenog bloga.

Grčki neizbježni bankrot će pratiti obustava novih kredita od ECB (Europske centralne banke) i EFSF (European Financial Stability Facility), te raskidanje ugovora sa MMF-om i Svjetskom bankom. Svi oni bit će zaokupljeni neuspješnim pokušajem izoliranja Grčke od ostatka Eurozone. Ključni problem leži u ukupnom kapitalu svih centralnih banaka eurozone koji je manji od 100 milijardi eura, dok toliko iznose samo njemački potencijalni gubici prema Grčkoj, a Francuski su npr.oko 80 milijardi. Pritisak previsokih kamata i prateći bank run prisilit će Španjolsku, Italiju i Portugal na povlačenje iz Europske monetarne unije kako bi izbjegli socijalno neizdrživu internu devalvaciju državnih rashoda (plaća, mirovina, zdravstva, školstva).

1. krug: Federacija država Eurozone

Nesumnjivo, ECB će morati posegnuti za „kvantitativnim olakšanjem“, kako su eufemistički nazvali štampanje novih eura, prihvaćajući rast inflacije i neizbježan pad vrijednosti eura, vjerovatno za 5-10 %. Te mjere da su poduzete npr. 2008. mogle su biti dovoljne, ali sada, one će morati kao poslužiti samo kao početak reformi, zajedno sa novim Paktom za rast koji će uz fiskalnu uniju i harmonizaciju radničkih i socijalnih prava (ironično, na štetu Francuza) među zemljama sličnog standarda kreirati novu čvršću Uniju. Kriza će prisiliti Eurozonu da po uzoru na USA, formira „lošu banku“ koja će preuzeti nenaplativa potraživanja, te dokapitalizirati velike europske banke kako bi osigurala likvidnost. Problem političke podrške građana morat će riješiti značajnom demokratizacijom (veće ovlasti Europarlamentu, izbornost Europskog vijeća i Predsjednika) i transparentnošću odlučivanja (prijenos zakonodavnih ovlasti sa Komisije na Parlament, uspostava neovisnog europskog sudstva) što sve znači usvajanje izmjena Lisabonskog sporazuma. Ukratko, Eurozona će postati jedinstvena federalna država sa demokratski izabranim institucijama.

Čvrstu jezgru EU, Eurozonu, činit će: Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Finska, Francuska, Luxemburg, Malta, Nizozemska, Njemačka, Slovačka, Slovenija.

I dalje će postojati zemlje koje koriste euro kao svoju valutu, a da nisu članice EU, poput pridruženih država: Andore, Monaka, San Marina, Vatikana, te Crne Gore i Kosova iz CEFTA-e.

2. krug: Konfederalna Europska unija

Zemlje koje nisu u stanju podmiriti nastale državne dugove, koji će morati biti reprogramirani, a dijelom i oprošteni, će ostati unutar postojećih sporazuma, odustajući od usvajanja Pakta za stabilnost koji bi im onemogućio razvoj, te „privremeno i djelomično“ napuštajući EMU, uz zadržavanje upotrebe eura kao sekundarnog platnog sredstva uz svoje nove-stare nacionalne valute: grčku drahmu, talijansku liru, španjolsku pezetu, portugalski eskudo, irsku funtu. Države će svoje interne obaveze podmirivati u nacionalnim valutama.

Zemlje koje nisu u Eurozoni (Češka, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska) će morati ispuniti nove i teže uvjete za pristupanje EMU i ostvarivanje prava na novouspostavljene socijalne transfere (pomoć za zapošljavanje i školovanje, kao prethodnica europskom mirovinskom i zdravstvenom sustavu).

Obje grupe država će zadržati svoje mjesto za euro-stolom, ali bez prava glasa o nadležnostima Eurozone, te neće uživati blagodati poput zajedničkih euroobveznica, ECB-a kao beskamatnog izdavača eura, zajedničkih socijalnih programa.

3. krug: Zajedničko tržište Europskog ekonomskog područja 

EFTA

Kako bi došli do odluke o proširenju EEA, ključna će biti sudbina EFTA-e, koja trenutno okuplja samo Island, Lihtenštajn, Norvešku i Švicarsku, moderne i bogate zemlje koje su odbile čvršću integraciju sa EU. Sada prisiljene čvršćom integracijom, zemlje koje nisu bile dio Eurozone (Danska, Švedska), morat će odabrati između ostanka unutar federalne EU ili povratku u EFTA-u, čime će ostati unutar Europskog ekonomskog prostora (Zajedničko tržište).

Takva odluka mogla bi biti ključna za očuvanje Velike Britanije kao zajedničke države Engleske i Škotske, zadovoljavajući djelomične interese obje strane. Irska sa svojim common law i anglo-američkim poreznim sustavom postati će nekompatibilna sa sustavom kontinentalne EU i također će se vratiti u EFTA-u.

Jačanjem sustava „Trokružne Europe“ realno je očekivati i pridruživanje Izraela u EFTA-u i EEA-u, kako bi ojačao svoj ekonomski i politički položaj.

CEFTA

Grčka, kao prvi i najteži slučaj izlaska, u reformama EU proći će najgore. Njeno neispunjavanje obveza prema EU izazvat će suspenziju njenih prava (poticaji, investicije) koja proizlaze iz članstva, prisiljavajući ju da pronađe investitore tamo gdje ih jedino ima, u Aziji, među Turskom, Arabijom i zemljama BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina). Napuštajući sustav EU carinske unije, uz već suspendirani Schengen, budućnost Grčke više će se vezati uz ostale balkanske zemlje, koje su već povezane unutar CEFTA-e. Novi strogi uvjeti, pravila i obračun sa sustavom klijentelizma i partizacije državnog aparata, prisilit će Rumunjsku i Bugarsku da se pridruže zemljama CEFTA-e: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Moldavija, Srbija.

Njihovu odluku olakšat će, dijelom i zbog nemogućnosti ostalih zemalja da napreduju u bržoj integraciji i dizanju standarda, odluka EU o primanju CEFTA-e u EEA, zajedničko tržište sa zemljama EFTA-e, čime će se stabilizirati odnosi među državama šire regije. CEFTA je prostor od posebnog interesa i za Eurazijsku uniju kojom dominira Rusija, sa kojom će CEFTA zadržati zajedničko tržište (carinsku uniju) i razvijati posebne odnose na područjima poput kulture i sigurnosti.

4. krug: međukontinentalna partnerstva

Istočno partnerstvo“ morat će se transformirati u specifične i strateške sporazume sa zemljama Eurazijske unije (bivši SSSR), Turskom i ostalim zemljama članicama Mediteranske unije utemeljena na načelima ravnopravnosti i reciprociteta, kako bi se izbjeglo destabiliziranje obje strane.

Atlantsko partnerstvo“ je trenutno nepostojeće, ali nužno kako bi se uredili odnosi između EU kao državne zajednice sa USA i Kanadom, te eventualno Australijom i Novim Zelandom kao dijelom istog civilizacijskog i ekonomskog kruga. Potrebno je integrirati nove sigurnosne institucije bivše Zapadnoeuropske unije, a sada EU u sustav NATO-a kao jamca stabilnosti, ali i demokracije, jačajući ulogu Skupštine NATO-a.

Zaključak

Bez reformi koje će omogućiti brže povezivanje europskih država koje su voljne i spremne čvršće se integrirati, prijeti potpuna blokada i raspad postojećeg sustava, ne samo u Europi, već i šire uključujući atlantske (NATO) i međunarodne integracije (OECD, WTO, G8). 

Ovaj unos je objavljen u Svijet i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.