Kraj francusko-njemačkog saveza, Eura i EU ?


Korijeni EU, uzroci i izlazi iz krize, podjela EU London-Pariz-Berlin, Euroatlantska unija ?

 

Francusko-njemački savez koji su započeli Jean Monnet, prvi predsjednik Visokog Autoriteta (danas Europske komisije), francuz, ratni savjetnik FDR i Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova utemeljen je sa jednostavnim ciljem onemogućavanja rata između Njemačke i Francuske kao pokušaj da se završi mračni ciklus od 70 godina neprekidnog rata od 1870.-1945. Za razumjevanje važno je imati na umu i ranije skoro konstantne francusko-njemačke ratove od napoleonskih (1792-1815), Sedmogodišnjeg (1756-1763) i Tridesetogodišnjeg rata 1618-1648. Od kada postoje, Francuska i Njemačka pokušavale su spriječiti nastanak i osigurati uništenje one druge.

Ipak, o iskrenosti današnjeg saveza potrebno je znati da su i Europska zajednica za ugljen i čelik o kojoj svi govore kao prvom koraku europskog ujedinjenja, što nije bio (!!!) i Euro  nametnuti Njemačkoj pod prijetnjom njenom teritorijalnom integritetu.

O korijenima EU

Ruhrski sporazum bio je preduvjet za suglasnost o dopuštanju uspostave Savezne Republike Njemačke kojim je Francuska je od 1949. do 1952. uspostavila svoju potpunu ekonomsku, vojnu i političku kontrolu nad zapadnom obalom Rajne i cijelim Ruhrom, koji su IZUZETI iz sastava Njemačke i stavljeni pod upravu Visokog povjerenika Međunarodnog Autoriteta Zapadno Europske unije.

Ruhr je vraćen u sastav Njemačke tek njemačkim prihvaćanjem osnivanja Europske Zajednice za Ugljen i Čelik (ECSC) od 1952. To je bio prvi korak u odmaku od golističke (De Gaull) politike izravne konfrontacije i iskorištavanja poraženog u korist nadnacionalne nedemokratske birokratske vlasti i „vladavine kartela, klerika i konzervativaca“, o čemu su već od prvog dana upozoravali njemački socijaldemokrati poput Kurta Schumahera.

Saar, njemačka savezna pokrajina vraćena je u sastav Savezne republike Njemačke tek nakon što je narod na referendumu ODBIO novi nametnuti Statut koji je imao službenu podršku zapadnonjemačke vlade, a kojim je Saar trebao postati prvi teritorij pod izravnom upravom europskih vlasti. Francuzi su tvrdili da će u tom slučaju na snauzi ostati status quo ante, odnosno francuski visoki povjerenik, ali zahvaljujući suradnji zapadne Njemačke sa anglo-američkim saveznicima, postignut je sporazum kojim je saar politički vraćen u sastav Njemačke 1.1.1957., a Francuska je zadržala ekonomsku kontrolu nad kanalizacijom rijeke Mosell (međunarodni transport) i koncesijama nad rudnicima sve do 1981., a u školama u Saarlandu francuski je uveden kao prvi strani jezik, što se i danas sprovodi. To je bio prvi poraz „europske elite“.

Europska obrambena zajednica bio je prijedlog za formiranje jedinstvene Europske vojske, kako bi se izbjeglo postojanje njemačke vojske i njenog članstva u NATOu kao ravnopravnog saveznika. Plan je propao u Francuskoj Nacionalnoj Skupštini zbog straha od gubitka suvereniteta i nepostojanja kontrole nad takvom vojskom. Velika Britanija nije bila ni predviđena za sudjelovanje, a poslije Staljinove smrti i sam prijedlog je umro polakom smrću. To je postao drugi neuspjeh, ali projekt je nastavljen.

Njenu ulogu preuzela je Zapadno Europska unija koja je raspuštena 30.06.2011., čije institucije: European Union Institute for Security Studies (EUISS) i European Union Satellite Centre (EUSC), i klauzulu o zajedničkoj obrani je naslijedila Europska unija.

Policijska i pravosudna Suradnja u Kriminalnim pitanjima uspostavljena je 1993. Maastrichtškim sporazumom,a od 2009. integrirana je u ovlasti Europske unije, čime su pitanja ilegalne imigracije, izdavanja viza i davanje azila, kao i međueuropska suradnja preneseni u ovlasti EU. Osnovane su institucije Eurojust koji čine policajci, tužitelji i suci za borbu protiv organiziranog kriminala, Europol koji je kriminalno obavještajna agencija, OLAF ili Europski ured za borbu protiv prijevara, koji nema policijske ili pravosudne ovlasti, te Europski policijski Koledž.

Europska politička zajednica trebala je slijediti poslije Europske obrambene zajednice, a predviđala je izravno izabrani parlament (danas postoji), europski senat koji predstavlja parlamente država članica i europsku izvršnu vlast odgovornu parlamentu (postoji, ali nije odgovorna parlamentu i sama donosi zakone, tj. direktive i regulative). Trenutno EU ima Europsko vijeće šefova država u kojem glas svakog člana ima različitu težinu, od 3 do 29 glasova i Predsjednika kojeg oni biraju, ali ne između sebe (?!?) Europska komisija ubuduće nije predviđena da ima zastupljene sve države članice, a sama kandidatura za člana ovisit će o nominaciji mandatara-predsjednika Komisije, čime su nacionalni parlamenti, vlade i biračko tijelo isključeni iz postupka i utjecaja na EK.

O razlozima krize eura

Prije eura postojao je Europski monetarni sistem (1979-1992) koji je obvezivao sve članice da poštuju 2,25 % raspon za razmjenu valuta. Devaluacija talijanske lire od 7 % dovela je do izlaska Italije i Velike Britanije iz ERM (exchange rate mechanism).

Devaluacije su omogućile Italiji i drugim zemljama da osiguraju konkurentnost svojeg izvoza u sjevernu Europu, posebno Njemačku, umanje odlijev imovine u istom smjeru, potaknu svoj turizam i otplate svoje državne obveznice. U zamjenu za sve to dobili su niže kamatne stope na državne obveznice i jeftine visokorizčne komercijalne potrošačke kredite zbog kojih su propale skoro sve europske banke. Velika Britanija (Northern Rock, Royal Bank of Scotland, Icesave), Francuska, Španjolska i druge utrošile su više stotina milijardi eura na saniranje  privatnih banaka, te povećavajući rizik i kamatne stope na vlastite obveznice. Grčka nije nikakav problem, njen dug iznosi manje od 2 % BDP Eurozone i članice su mogle ga apsorbirati da su htjele. Ali oni to ne žele. Oni žele rezanje standarda (internu devaluaciju) i totalnu privatizaciju. Važno je znati kako su socijalni troškovi značajno manji udio u BDP-u nego li npr. u Skandinaviji ili Njemačkoj, a u njima nema krize ?

O rješenju krize

Prije ulaska u Eurozonu sve  potencijalne članice moraju proći tzv. ERM 2, u kojem su  valute fiksno vezane uz euro, uz odstupanja od 15 %, najkraće dvije godine. Mnogi su, posebno nijemci, predlagali takav status za Španjolsku i Italiju. Možda sada dođe do djelomičnog ispravka te greške. Naravno, realnost je takva da danas postoje i države koje koriste euro kao svoju valutu i bez dopuštenja EU (Kosovo, Crna Gora), pa je razumno za očekivati kako će euro ostati u uporabi u svim državama, čak i Grčkoj, barem kao sekundarna valuta, ovisno o dostupnosti. Ono što daje utjecaj u Eurozoni su prava odlučivanja u Eurogrupi, ECB, dostupnosti novih euroobveznica i kreditima ECB, EBRD i EFSF.

Paul Krugman je u NY Timesu primjetio kako je npr. produktivnost u Grčkoj niža od Euro-prosjeka 25 %, otprilike koliko i Mississippija u USA. Zašto EU propada, a Amerika ne, kad se dese ovakve krize, kada banke propadaju i uništavaju produktivnost i izvoz ? Amerika ima Socijalnu uniju, jedinstven sustav plaća i minimalnu plaću, socijalnu skrb i pomoć za nezaposlene, MEDICARE i MEDICAID, kupone za hranu. A sve to zahvaljujući maloj inflaciji i „štampanju“ dolara, umjesto zaduživanju na međunarodnom tržištu.

Europi zauzvrat predlažu Bankarsku uniju, produženje radnog staža do 70 godina i radnog tjedna na 60 sati, uz poskupljenje energenata, hrane, zdravstva i školstva. Izgleda da ipak kritičari imaju pravo i da je ovo više euROPSKA, ne EUROpska unija.

Europska unija nije zamišljena kao zajednica ravnopravnih država, niti demokratski izabranih predstavnika, ona nema tradiciju diobe vlasti, sustava checks and balances i njena transformacija u takvo tijelo nije ni neizbježna, niti automatska.

Karikatura: Grčki novi premijer, gospodin Merkel

Ukoliko EU hitno ne promijeni smjer (rješenje za dužničku krizu je još duga) i ne okrene se demokratskoj legitimaciji, solidarnosti svih građana i uvođenju kontrole nad kapitalom koji je preoteo cijli europski projekt, neizbježno će doći do već povijesno viđenog, a od premijera Camerona najavljenog, povlačenja Velike Britanije iz EU, uz ostanak u Zajedničkom tržištu.

U novoj postizbornoj socijalističkoj Francuskoj Hollande ima potpunu kontrolu nad vladom, parlamentom, regijama, prefekturama i gradovima, a kao alternativu duu Merkel-Sarkozy, uveo je trio Hollande, Rajoy, Monti.

Ne mogu opisati koliko je opasna ideja Economista o formiranju Latinskog bloka (Francuska, Italija, Španjolska, Portugal) nasuprot tzv. Centralnoj Europi kojom dominira Njemačka prvo sa uvođenjem dva eura (north euro i south euro) sa dvije centralne banke, koji bi vjerovatno završio u njihovu konfliktu, raspadu zajedničkih institucija i mogućim novim sukobima na relaciji Pariz-Berlin… Uvedite grčku Novu zoru, mađarski Jobbik, nizozemskog Wildersa, njemačkog Thilo Sarazina i NPD, francusku Front Nationale Le Pen,  po želji i promatrajte reprizu prve polovice XX. stoljeća. Nadajmo se kao farsu, a ne kao tragediju.

Apeli ostatku svijeta na G20 za pomoć dok europski moćnici sami sabotiraju projekt, naići će na neuspjeh i ponavljanje ponižavajućih lekcija o produktivnosti i izvozu od zemalja poput Meksika (narko  rat, jednopartijska država 80 godina) i Brazila (favele, što još reći), što može biti samo povijesna ironija.

Kompleksnost cijele krize i mreže integracije još je zamršenija kad imamo u vidu da je Turska već u carinskoj uniji sa Europskim ekonomskim prostorom, što je USA i Kanadi upravo predložio britanski premijer Cameron formiranjem Euroatlantske zone slobodne trgovine EAFTA, kao protutežu novonastajućoj Kinesko-japansko-korejskoj FTA i Eurazijskoj (ruskoj) uniji. Sve to prijeti raspadu postojećih post WWII institucija poput WTO, IMF, UN i sličnih. Kinezi bi rekli, živimo u „zanimljivom“ vremenu. Tko preživi, pričat će.

Povijest tečaja euro/dolar:

01.01.2003. 1,0 € za 1,0 US $

01.07.2008. 1,0 € za 1,6 US $

01.05.2012. 1,0 € za 1,28 US $

Ovaj unos je objavljen u Svijet i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.