Prognoze političkog i strukturalnog rizika

Znanje o ovim i mnogim drugim mjerama na raspolaganju je u mnogim institutima, nacionalnim i europskim institucijama, ali jednostavno politika najsporijeg koraka, koja poduzima minimalno, kad dođe do ruba katastrofe, sa mjerama koje onda postaje premalo i prekasno za izlazak iz krize povjerenja u euro, europske banke i obveznice država eurozone. Zbog toga je vrlo jednostavno predvidjeti i izlazak Grčke iz Eurozone. Što to zapravo znači ? Znači suspenziju prava na odlučivanje, eventualno i samog članstva u vijeću ministara financija Eurozone, prestanak kreditiranja ECB i obustavu programa restrukturiranja koji je dogovorila trojka (ECB, MMF, EK). Uz značajno smanjenje priljeva novih eura, postojeći euri ostaju u Grčkoj na raspolaganju, kao i pravo države da zadrži euro kao sredstvo alternativno plaćanja, uz povratak nove-stare grčke drahme, koja bi krenula, vjerovatno po tečaju 1 drahma za 1 euro. U tom slučaju izvjesno je da će grčka vlada objaviti 100 % bankrot svojih obveznica i potražiti alternativne izvore financiranja: kroz nacionalizaciju banaka kako bi pokušali spriječiti bijeg deviza i navalu na banke (bankrun), kroz obustavu uplate članarine EU 0,5 % BDP-a, te pronalaženjem vaneuropskih, dakle, azijskih investitora koji postavljaju uvjete koji su vrlo često sasvim u suprotnosti sa direktivama Europske komisije, poput npr. zahtjeva za bescarinskim zonama poput onih koje postoje u Poljskoj, kršenja europskih standarda i startegijom energetske i ekonomske  integriracije sa Turskom i Rusijom.  Vrlo brzo postat će jasno da Grčka neće izaći samo iz eurozone i Schengen-zone, već i iz same Europske unije. Ne zato što su njeni „zločini“ preteški, već zato da se od nje napravi primjer koji će disciplinirati ostale članice i prisiliti ih na značajne ustupke nacionalnog suvereniteta po pitanju porezne, bankarske, radne i mirovinske regulative nego što su ovog trena sposobni i zamisliti. Panika na tržištima će sasvim sigurno izazvati globalni svjetski pritisak na članice Eurozone da izbjegnu slom eura. Kriza suverenih država postat će sekundarna samom očuvanju druge svjetske rezervne valute.

Države koje su pogođene krizom suverenog duga morat će prihvatiti gubitak autonomije i suspenziju prava odlučivanja u zamjenu za transfer sredstava i jamstava koja će spriječiti kolaps banaka i bankrot država zbog nemogućnosti otplate previsokih kamata. Za vrijeme „suspenzije“ iz Eurozone, te zemlje će također zadržati euro, ali će im biti omogućeno i izdavanje svojih privremenih valuta kako bi izbjegli nelikvidnost (plaće i mirovine). Te valute neće biti konvertibilne za euro ili druge valute, a vrijednost će im sigurno padati u odnosu na euro, kako bude rastao njihova količina u opticaju. ECB će naravno uvjetovati daljnje transfere eura ustupanjem zlatnih i deviznih rezervi centralnih banaka pogođenih država.

Nakon što najmanja članica Portugal pristane na ovakve uvjete, ni Španjolska niti Italija (koja ima 1900 milijardi dolara u zlatu) neće moći se suprotstaviti zahtjevima Trojke. Jedina zemlja koja vjerovatno neće pristati na zahtjeve za gubitkom porezne suverenosti i kontrole banaka će biti Irska, koja više nije u stanju rizika bankrota, a ima i alternativu u monetarnoj uniji sa Velikom Britanijom. Naravno ove mjere i pad vrijednosti eura će sasvim sigurno učiniti Eurozonu sasvim neatraktivnom za nordijske zemlje (Dansku, Švedsku) koje će izgubiti svaki interes za ulazak u Eurozonu i dublju integraciju EU. Jedina stvar koja će zadržati zemlje Srednje (Poljsku, Češku, Mađarsku, Hrvatsku, Litvu, Letoniju) i Južne (Rumunjska, Bugarska) Europe je obećanje fondova za infrastrukturu i izjednačavanje socijalnog standarda. U slučaju da EU u novom proračunu 2014.-2020. bude škrta (austerity) mnoge od tih zemalja će potražiti alternativu EU integracijama u savezu sa drugim svjetskim silama (USA, Arabija, Turska, BRIC).