Regionalizacija, gradići i općinice


Ekonomski institut u Zagrebu izradio je studiju lokalne samouprave, kao osnovu za buduću reformu. To nije prva, a vjerovatno ni posljednja studija organizacije hrvatske države. O njihovom prijedlogu iz 2011.g. koji je uključivao udruživanje dijela malih općina, kao i županija u 7 regija pisao sam u postu Zašto Josipovićev prijedlog regionalizacije ne valja.

Nadam se da će medijska pažnja ovoj studiji konačno potaknuti političare i inicirati pokretanje otvorene i javne stručne rasprave u kojoj će sudjelovati i znanstvenici, predstavnici jedinica regionalne i lokalne samouprave, državne uprave, državne vlasti i opozicije, ali i obični građani. Ministar Bauk je najavio da će građani na referendumu odlučiti, što zvuči dosta teško za ovako kompleksnu temu. Građane ne zanima samo u kojoj općini, gradu, županiji, regiji će živjeti, već i koje su ovlasti i finacijske mogućnosti tih jedinica, kako će one surađivati sa državom i EU.

1992.g. prije donošenja postojećeg županijskog i općinskog sustava u cijeloj Hrvatskoj sprovedeni su zborovi građana čija su mišljenja o teritorijalnoj pripadnosti uvažena, uz taj instrument, vlada sada raspolaže i društvenim mrežama. Vrijeme je da se javnost upozna sa različitim prijedlozima i pokrene javna rasprava.

U idućem postu izložit ću svoje prijedloge sveukupne samoupravne reforme koja je puno opširnija od “spajanja” nekoliko županija.

Povijest

O reformi hrvatske samouprave priča se od 1993. kad su ukinute općine koje su kontinuirano postojale još od doba Marije Tereze (rano XVIII.st.) do svibnja 1993. Sa njima su nestale i (sub)regionalne zajednice općina, izuzev Gradske zajednice općina Zagreb koja je transformirana u centralizirani Grad Zagreb. Prvotni planovi su predviđali 15 županija, povratak na ustroj županija i okruga iz doba austro-ugarskih kraljevina Hrvatske i Dalmacije, ali lokalni (sub)regionalizmi i lobiranje povećali su broj na 20.

Postojeće stanje

Tijekom proteklih 20 godina došlo je do daljnjeg usitnjavanja jedinica lokalne samouprave osnivanjem 429 novih općina i dodjeljivanja naziva “grad” bez ikakvih kriterija (126 gradova i Zagreb), od čega su mi najdraži primjeri Grad Dugo Selo, grad Komiža sa 1509 i općina Zadvarje sa 289  stanovnika. Takve mikroopćine u Hrvatskoj nisu izuzetak, već pravilo. Zakon je propisao minimum od 2.500 stanovnika za općinu, što 220 općina u kojima živi 354.509 st. ne udovoljava, kao ni tri “grada” (Vrlika, Vis, Komiža). Još 57 gradova ima ispod 10.000 stanovnika, nasuprot samo 40 gradova koji zadovoljavaju taj uvjet. Istovremeno postoji sedam općina (Brdovec, Čepin, Matulji, Nedelišće, Popovača, Pitomača, Viškovo) koje imaju više od 10.000 stanovnika, ali nemaju urbanu infrastrukturu.

Od 22 “velika” grada koji su preuzeli dio županijskih ovlasti, u tri (Split, Rijeka, Osijek) sa više od 100.000 st. koji su sposobni samostalno funkcionirati kao županije, dolazi do konstantnih sukoba nadležnosti između grada i županije.

Problem je i što iste ovlasti i odgovornosti imaju gradovi poput Petrinje sa 24,786 st. i općine poput Zadvarja sa 289 st. (razlika 86:1), kao i županije poput Ličko-senjske sa 53.099 st. i Zagreb sa 792.875 st. (razlika 15:1).

Na karti su navedeni broj pojedinih jedinica prema broju stanovnika i ukupan broj stanovnika

Hrvatska -veliki gradovi, gradovi i opcine ispod zakonskog minimuma

Ovaj unos je objavljen u Hrvatska, Politika, Ustav, pravosuđe i samouprava i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.