Reforma, a ne revolucija samouprave


U dosadašnjim tekstovima sam pokazao hrvatsku povijesnu ustrajnost u zahtjevu za lokalnom i (sub)regionalnom samoupravom, kao i nefunkcionalnost postojećeg stanja. O ovoj temi mnogi su pričali, ali izuzev površnih populističkih zahtjeva za ukidanjem općina i županija, uz izbjegavanje objašnjenja kako će to samoupravu učiniti jeftinijom, efikasnijom i dostupnijom građanima nisu ponudili ništa konkretno. Zar bi svi građani Hrvatske trebali preseliti u jedan od desetak gradova koji ima bolnicu, sudove i škole ? Vrijeme je za  ozbiljniju analizu i davanje konkretnih prijedloga na raspravu.

Koji su to ključni zaključci najnovije studije Ekonomskog instituta Zagreb i drugih sličnih rasprava, znanstvenika, političara i građana ?

  1. Financijska neodrživost (nemogućnost izvršenja obveza) jedinica regionalne (županije, grad) i lokalne samouprave (grad, općine) bez proračunskih dotacija
  2. Prevelika disproporcija u veličini proračunskih prihoda i broja stanovnika jedinica samouprave koje sve imaju identične ovlasti, npr. Grad Zagreb i Ličko-senjska županija ili gradovi Split i Đakovo, općina od 10.000 i od 133 stanovnika.
  3. Prevelika centralizacija (Država=Zagreb sam donosi proračun i zakone), prevelika koncentracija (U Zagrebu sjedišta sve vlasti, koji o svemu sami odlučuju) i nepostojeća regionalizacija (prijenos ovlasti sa Države na regije kako bi svaka regija sama odlučivala o svojem razvoju) su tri  problema koja se moraju istovremeno rješavati.

Usporedbe radi, u europskom sustavu postoje standarde NUTS regije rangirane prema (preporučenom) broju stanovnika:

 

>     25.000 st.

LA 2

>    150.000 st.

LA 1

>    800.000 st.

NUTS 3

> 3.000.000 st.

NUTS 2

> 7.000.000 st.

NUTS 1

 

Primjećujete kako jedinice manje od 25.000 st. Europa ignorira ?

Dakle, hrvatski problem nisu samo najmanje općine, već sve općine i gradovi manji od 25.000 st. Čak i postojeći zakonski uvjet od 2.500 st. za osnivanje općine ne zadovoljava 220 općina i 3 grada, a uvjet od 10.000 st. za status grada ne zadovoljava  još 57 gradova.

Da li to znači da su sve države uredile svoju samoupravu na identičan način ? NE ! Neke države jesu išle u okrupnjivanje jedinica regionalne i lokalne samouprave (JRLS), poput Poljske i Mađarske, ali mnoge, poput Italije, Francuske, Španjolske, Velike Britanije nisu. One su jednostavno omogućili formiranje zajedničkih tijela više JRLS, čemu nam kao primjer može poslužiti Španjolska koja ima 42 županije, koje čine 6 regija ili Velika Britanija koja ima 200 različitih jedinica organiziranih u okruge i regije 1., 2. i 3. razine. Važno je znati da broj stanovnika nije fiksan za određivanje razine samouprave, tako npr. Cornwall, iako ima samo 550.000 st. ima status regije NUTS 3, baš kao i Malta, Cipar i Luxemburg koje to pravo imaju samo zato štu su države članice EU. One dapače, kao članice EU automatski imaju i status NUTS 1 i NUTS 2. Takav izuzetak imaju i sve njemačke savezne zemlje koje imaju status NUTS 1 bez obzira na broj stanovnika, dok je npr. 9 austrijskih zemalja razvrstano u tri NUTS 1 regije. Ukupno EU ima 98 NUTS 1 regija, među kojima je i Republika Hrvatska.

Kao specifične izuzetke unutar nacionalnog zakonodavstva još bih istaknuo primjer tri “povijesne županije” koje su “umrle za Francusku” u 1. svjetskom ratu i danas više uopće nemaju stanovnike, ali su zadržale pravnu osobnost i proglašene su spomen-područjima.

Koji su najčešći prijedlozi reforme ? Formiranje između četiri i sedam regija, te smanjenje broja gradova i općina. Neki predlažu da se broj smanji sa 555 na 50 do 80 JLS, a neki da se 180 najmanjih općina samo pripoji većima. Da li ovi prijedlozi pružaju efikasnu alternativu postojećem stanju ? NE !

Uzimajući u obzir hrvatsku zemljopisnu raznolikost i otočnu razvedenost najbliže čemu se možemo vratiti je sustav prije 1993. koji je imao 99 općina i  2 grada (gradske zajednice općina): Zagreb i Split. Taj sustav imao je iste slabosti kao i današnji: preveliki disproporciju između najmanjih općina i najvećih gradova, dominaciju urbanih naselja nad ruralnim što je rezultiralo sustavnim zapostavljanjem sela i zaštite slabo naseljenih područja. Sadašnji model uz brojne nedostatke, doprinjeo je ublažavanju tih razlika, izgradnji međuopćinske mreže suradnje i otvorio mogućnost sudjelovanja u natječajima i primanja donacija koje mjesne zajednice nisu bile u mogućnosti dobiti.  

Stoga, evo mojih prijedloga za nacionalnu raspravu o samoupravi. Naime, ma koliko nam bilo dobrodošlo mišljenje stručnjaka, mi građani smo ti koji će morati živjeti po tim pravilima i naše je pravo i odgovornost raspravljati i odlučivati o ovom pitanju.

Izmjenom Ustava, kao jedinice regionalne samouprave, koje mogu nositi naziv “hrvatske povijesne zemlje”, određuju se grad Zagreb i regije. Predlažem njih pet: Dalmacija, Slavonija i Baranja, Sjeverna Hrvatska, Središnja Hrvatska i Zapadna Hrvatska.  Zemlja (lander) je povijesni naziv prihvaćen i u Hrvatskoj i u Europi. U Habsburškoj monarhiji su postojale zemaljske vlade Slavonije i Dalmacije. Zemlja obuhvaća više županija, a eventualno i grad u statusu županije. Regionalizacija se sprovodi prijenosom dijela zakonodavnih i poreznih državnih ovlasti i upravljačkih prava na državnim tvrtkama i ustanovama na “zemlje”.

Decentralizaciju je moguće ostvariti samo izmjenom Ustava kojom će biti obnovljen gornji dom Sabora kao ravnopravni dom za izražavanje partikularnih interesa građana županija i gradova, građana bez prebivališta u RH i nacionalnih manjina.

Dekoncentraciju se može ostvariti samo izmještanjem ministarstava i državnih institucija iz Zagreba u ostala regionalna središta, što je i ekonomski i povijesno opravdano.

Varaždin, Sisak i Knin bili su nekad glavni gradovi Hrvatske, Osijek i Rijeka (uz Zagreb i Varaždin) slobodni kraljevski gradovi, a Split sjedište rimskih careva (Dioklecijan 284.-305. i Julius Nepos 475.-480.).

Županije se ne ukidaju niti udružuju, već se ustavom redefiniraju iz jedinica područne samouprave u jedinice lokalne samouprave i državne uprave.

Gradovi sa više od 100.000 stanovnika (koji čine 33 % do 55 % stanovništva u županiji) dobili bi status županije, čime bi se ujednačila populacija u županijama i prekinulo sa dominacijom urbanih središta nad ruralnom provincijom, istovremeno ujednačujući veličinu županija i omogućujući bolju zastupljenost slabije naseljenih dijelova zemlje. Uzimajući u obzir povijesnu, demografsku i teritorijalnu specifičnost Dubrovnika, on bi trebao također dobiti status grada/županije, koji bi obuhvaćao prostor prijeratne općine Dubrovnik, dok bi se dolina Neretve priključila (tj. vratila) Srednjo-dalmatinskoj županiji. Nema nikakve potrebe za postojanje dvije razine vlasti (grad i županija) na tako malom prostoru za tako mali broj ljudi, gdje građani Grada čine skoro 60 % stanovnika županije. Kako bi se ispunilo obećanje o jadranskoj orijentaciji Hrvatske i preokrenula depopulacija otoka predlažem formiranje dvije otočke županije: Kvarnerski otoci i Dalmatinski otoci, svake unutar jedne regije.

Dakle hrvatske regionalne samoupravne jedinice bili bi: Grad Zagreb i 5 povijesnih zemalja koje se sastoje od 21 županije i 4 grada (Split, Rijeka, Osijek, Dubrovnik) kao jedinica lokalne samouprave. 18 gradova većih od 25.000 st. zadržavaju lokalnu samoupravu i time se broj JLS svodi sa 555 na 43.

0 Hrvatska - zupanije Moj prijedlog

Hrvatska je premala da bi imala odvojeni paralelni sustav državne uprave na području županije (koju vodi predstojnik ureda državne uprave) od županijske uprave (koju vodi župan na čelu županijskih ureda), što je uvedeno krajem devedesetih zbog zadržavanja kontrole nad upravom od strane vladajuće državne stranke. Potrebno ih je reintegrirati i ostvariti značajne uštede.

Županije bi zadržale postojeće ovlasti, ali bi preuzele i većinu poslova lokalne samouprave za sve gradove i općine koji imaju manje od 25.000 st. Oni bi zadržali svoj status samoupravnh jedinica, ali uz ukidanje profesionalizacije dužnosti načelnika i zamjenika, naknade se ograničavaju na visinu minimalne mjesečne plaće, ukidaju se pročelnici i upravni odjeli, čije poslove preuzima županija, kao i općinske službenike, te općinske komunalne tvrtke. Gradovi sa više od 25.000 st. zadržavaju postojeće ovlasti.

Ukidaju se proračunske dotacije za rad JRLS, tj. za financiranje administracije i otplate zajmova, a uvodi se financiranje razvojnih projekata po uzoru na pravila EU o dodjeli sredstava iz fondova.

Izmjenama zakona o broju članova predstavničkih tijela UJEDNAČUJE se broj zastupnika u svim JRLS , na razini regionalne samouprave na 10.000 st. po zastupniku i na razini lokalne samouprave na 1.000 st. po zastupniku. Mali gradovi i male općine ispod 3.000 st imali bi samo načelnika, uz eventualno jednog ili dva zamjenika, koji bi zajedno obavljali poslove gradskog ili općinskog vijeća.

Demokratizacija policije, sudstva i državnog odvjetništva uvođenjem izborne odgovornosti, bilo izborom u predstavničkom tijelu ili putem općih i tajnih izbora, između kvalificiranih kandidata, za dužnosti na sljedećim razinama:

  1. Načelnika gradskog/općinskog (danas komunalnog) redarstva, općinskog državnog odvjetnika i predsjednika općinskog suda.
  2. Načelnika županijske policijske uprave, županijskog državnog odvjetnika i predsjednika županijskog suda. 
  3. Ravnatelja Policije, Glavnog državnog odvjetnika i Predsjednika Vrhovnog suda.

Danas je na snazi samo opcija 3., izbor državnih dužnosnika u Saboru. Zašto isto nije na snazi za županijske, gradske i općinske dužnosnike ? Zašto se ne bi uvela odgovornost prema građanima koje navodno štite i kojima služe ?

Ukidaju se kompenzacijski mandati u predstavničkim tijelima za manjine. Hrvatska je članica EU  i jamči sva prava manjinama bolje od većine članica. Manjinska nadzastupljenosti koja iskrivljuje političku volju većine građana više nije prihvatljiva i pogoduje stvaranju profesionalnih zastupnika etničke manjine koji forsiraju konflikte kako bi opravdali svoje postojanje. Umjesto toga, manjine trebaju imati pravo na izbor vijeća nacionalnih manjina pri predstavničkim tijelima, čija će mišljenja, tj. suglasnost biti obvezni pri donošenju odluka iz njihova područja, poput izbora njihovih predstavnika u upravna vijeća javnih ustanova čiji su korisnici pripadnici manjine (npr. škola, vrtić, kulturni centar, galerija, dom zdravlja).

Gradske četvrti u gradovima u statusu županije ili regije se izjednačavaju po pravima i obavezama sa drugim JLS sukladno broju stanovnika i pripadajućoj razini samouprave. Da, ovime će doći i do decentralizacije Zagreba.

************************************************************************

Na kraju, zaključio bih sa napomenom da je prije usvajanja postojećeg sustava samouprave 1992.g. bilo organizirano nacionalno prikupljanje mišljenja na zborovima građana pri mjesnim zajednicama o zakonskom prijedlogu i uvažilo mnoge njihove prijedloge. Ako se je to moglo 1992.g. usred rata, danas bi to moralo biti demokratski minimum.

Ovaj unos je objavljen u Ustav, pravosuđe i samouprava i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.