Klasna pripadnost po britanski


Hvala svima koji su se zainteresirali za tekstove o političkoj teoriji na strpljenju, stiglo je vrijeme za drugi tekst u seriji, koji će govoriti o nečemu što ni naši političari, a ni njihovi birači često ne razumiju: Zašto bi vi glasali za njih ? Politika ne bi trebala biti natjecanje u popularnosti, niti stranke klubovi obožavatelji. Ma koliko to primamljivo izgledalo, na Bandićevu primjeru možemo vidjeti kako od takvog nastupa nema dugoročne koristi ni za političara koji bude odbačen, ni za stranku koju napuste njegovi simpatizeri, ni za birače čije interese u skupštini zauzetoj spletkarenjem nitko nije ni zastupao. Dakle, govorit ćemo o interesima, a nitko o njima ne zna više od Britanaca, koji su jasno prepoznali postojanje relacije između političkih stranaka i društvenih klasa. Ma koliko nas u komunizmu uvjeravali da smo besklasno društvo, vjerujem da je svima jasno koliko su velike postale klasne razlike, te podsjećam na ključni uzrok političkih nesporazuma, da se ne zaboravi: Sit gladnom ne vjeruje.

Britanci su reformirali svoj sustav sa tri na sedam klasa, kako bi odgovaralo fragmentiranosti današnjeg društva.

Britanski model klasa mjeren prema tri vrste kapitala: ekonomski, socijalni i kulturni

Proletarijat NKV, bez imovine, socijalna i kulturna kapitala je nestao

Prekarijat (15 % st.) SSS, bez ušteđevine, zaposleni, posao nestabilan

(U)sluge Mladi uslužni djelatnici/pripravnici (19 % st.) niski dohodak, visok socijalni i kulturni kapital

Radnička klasa (14% st.) SSS, nekretnina, staro stanovništvo (nizak dohodak, nizak socijalni i kulturni kapital

Dobrostojeći mladi radnici (15 % st.) visok dohodak, socijalni i kulturni kapital

Tehnička srednja klasa (6% st.) visoki dohodak, nizak socijalni i kulturn kapital, socijalno izolirani, politički apatični

Stabilna srednja klasa (25% st.)

Elita (6% st.)

Njihov model se zbog različitog stupnja ekonomskog i društvenog razvoja ne može preslikati kod nas, ali se može prilagoditi. U idućem postu predstavit ću moju stratifikaciju hrvatskog društva.

Ovaj unos je objavljen u Teorija politike i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.