Kratki uvod u LIBERAL-izme


Da bi ste znali za koga glasate, prvo morate znati za koje interese se zalaže. Priče o općem dobru, najčešće znače da misle samo na svoje osobno dobro.

Percepcija politike od strane javnosti oblikovati će njenu stvarnost više od svake teorije. U moru informacija i medijskom zasićenju, da bi se uspjelo u politici preduvjet svega je prepoznatljivost, jer samo masovne organizacije su u stanju utjecati na javnost, očuvati koheziju i nadživjeti svoje osnivače, ma koliko karizmatični bili. Kad je u pitanju politika građanskog centra, tu je karizmatika u velikoj nestašici, a kompromisa i frakcionašenja u obilju. Kako bi jasnije razumjeli adekvatne političke potrebe za današnju ekonomsku situaciju evo kratkog  pregleda  ključnih ideoloških definicija suvremenog liberalizma.

Prvo moramo razumjeti da demokracija i liberalizam nisu isto.

Liberalne demokracije postoje u Europi, Americi, Australiji, Japanu. Ali postoje i mnoge države koje su postale liberalne, a nisu demokratske, već su autokracije, poput Kine, UAE, Qatara, Bahreina, Singapura, Hong Konga, a dugo vremena, to su bili i Tajvan i Južna Koreja. Takav oblik vlasti zove se ustavni liberalizam. Nužno je razumjeti da je to nužan korak ka demokraciji, kako bi izbjegli katastrofe poput Afganistana, Iraka, Egipta, Libije, Sirije, Somalije gdje je nametanje demokracije izazvalo anarhiju i nasilni vjerski fundamentalizam.

Na drugoj strani spektra imamo demokracije koje nisu liberalne, poput Rusije, Turske, Mađarske. Dakle, možemo utvrditi da je liberalni sastojak važniji za uspješnost države od demokratskog sastojka.

Demokraciju karakteriziraju sloboda govora i udruživanja, slobodni (višestranački) i pošteni izbori (jednak pristup medijima i biračima i nadzor nad održavanjem izbora). A sad, više riječi o liberalizmu.

Načela klasičnog liberalizma su: vladavina zakona, privatno vlasništvo, tržišna ekonomija i ustavna reprezentativna vlada. Klasični liberali su zagovornici slobodne trgovine, protivnici merkantilizma.

Glavne razlike između različitih škola liberala mogu se prepoznati po odnosu prema ekonomskim i socijalnim (društvenim) pitanjima. Navedeni su redom od desnih (probiznis) do lijevih (prodržavni intervecionizam) liberala.

Liberalni konzervativizam  naglasak stavlja na prirodnu nejednakost, iako prihvaća načela klasičnog liberalizma. U Americi je sinoniman sa Konzervativizmom. Vrlo su slični Neoliberalima, kako se samodefiniraju u Latinskim zemljama, te su puno desnije od kontinentalnog euro-demokršćanstva.  Primjeri: UK Konzervativci, USA Republikanci

Konzervativni liberalizam  razišli su se sa progresivnim/socijalnim liberalima u korist klasične filozofije (Platon, Aristotel) i kršćanskih vrijednosti (Sv. Augustin, Toma Akvinski (sa konceptima: vrline, općeg dobra i prirodnih prava), sa uzorima u atenskom polisu i rimskoj republici. Dominirali su 19. stoljećem u Europi i Americi, a danas su značajni kao zagovornici građanskog (umjesto etničkog) patriotizma, zaštite prava svih građana i njihove jednakosti pred zakonom, protivnici su svake diskriminacije, uključujući “pozitivnu”.  Primjeri: HSLS, belgijski LDD, nizozemski VVD, danski, njemački FDP, kanadski i australijski liberali.

Paleoliberalizam je zastario pojam koji je opisivao liberale koji odbijaju tržišni fundamentalizam, prihvaćaju državnu osnovnu socijalnu mrežu, a danas se najčešće nazivaju socijalnim libertarijancima. Karakteristični lideri su bili H.Truman, JFK i LBJ.

Libertarijanizam kao temeljnu vrijednost postavlja slobodnu volju i u društvenim i u ekonomskim pitanjima. Zagovornici su direktne demokracije, subsidijarnosti. Evoluirao je u desni (USA) čiji je najznačajniji predstavnik Ron Paul i lijevi, tzv. socijalni libertarijanci (sjeverna Europa), kod kojih je izražena zaštita javnih dobara. Istaknuti mislilac je Henry George koji se protivio carinama, porezu na dohodak i promet, glavarini, porezima na imovinu, a za reformu intelektualnog vlasništva u korist slobode uporabe u zamjenu za državne nagrade. Pristalice se nazivaju Jednoporeznici. Danas su aktivne: Stranka pravde (Danska), Blagostanje Australiji,  Primjeri država sa libertarijanskim karakteristikama: Australija, Texas, Alaska, Švicarska. Najpoznatija organizacija u USA je Liberty Caucus (GOP PAC).

 “I believe the very heart and soul of conservatism is libertarianism.”

Ronald Reagan, 1975.

Ključni mislioci konzervativnih liberala, libertarijanaca i neoliberala su: Milton Friedman i Friedrich Hayek.

Neoliberalizam je pojam koji je mijenjao značenje, započevši 30-tih kao “treći put”, kompromis između koncepta lasse faira i centralnog planiranja, da bi 70-tih završili kao zagovornici lasse fairea, privatizacije, deregulacije. Uspjeh je ostvario kao još uvijek umjerena ideologija, kroz stvaranje njemačkog gospodarskog čuda, a trijumf je doživio 1989. pobjedom u Hladnom ratu, sa R. Reagan i M.Thatcher. Tijekom 90-tih i 2000-tih postao je sinonim za tržišne fundamentaliste,  monetarizam,  korporativne oligarhije i za slobodnu trgovinu,  čime su počeli utrku do dna sa nerazvijenim zemljama, utrku rezanja radničkih i socijalnih prava, istovremeno odobravajući državne subvencije neuspješnim korporacijama poput GM  i privatnim bankama, koje su financijskim špekulacijama izazvale Veliku recesiju 2008.

Moderni liberalizam, posebno u USA, gdje se identificira sa Demokratskom strankom, napustio je lasse faire u korist etatizma, od FDR-ova New Deala, JFK, LBJ, do Obame i politike bail outa (sanacija) koju neki nazivaju liberalnim socijalizmom.

Socijalni liberalizam ili Progresivni liberalizam naglasak stvara na društvenu pravdu na štetu individualne slobode, nastao krajem 19.st. iz uvjerenja da siromaštvo i neznanje su prepreka slobodi. Istaknuti lideri bili su:

U UK, poslije Prvog svjetskog rata,  David Lloyd George i poslije Drugog svjetskog rata John Maynard Keynes, kao autor ekonomske politike i William Beveridge, kao autor socijalne države, te naravno FDR. Primjeri socijalno liberalnih država bi bili California, New York State, skandinavske monarhije.

Iako nije liberalna ideologija, blizak joj je progresivizam.  Nastao je kao urbana ideologija visoko obrazovanih, uvjerenih da vlada/država može promijeniti društvo na bolje. Prepoznatljiv je program Progresivne stranke Teddya Roosevelta, uključujući među ostalim solidarno zdravstveno i socijalno osiguranje, proradničko zakonodavstvo, porez na nasljedstvo i opće pravo glasa. Smatraju se zagovornicima “Trećeg puta”, G. Schroedera i Tonya Blaira.

Definiraju se kao lijevi centar, pojam koji obuhvaća uz progresivce i socijalne liberale, socijalne demokrate i zelene.

Ovaj unos je objavljen u Ekonomija, Ekonomska politika, Teorija politike i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.