KAPITALIZAM ILI BARBARSTVO


Nova kolumna Damira Jurića

Je li Hrvatska socijalistička ili kapitalistička država?

Zaboravili smo stare lekcije iz marksizma o povijesnome vrednovanju i ocjeni društveno-ekonomskih uređenja pa se sada služimo površnim, dnevnopolitičkim i slikovitim mjerilima našeg „povijesnog rejtinga“. No vratimo se na trenutak marksizmu, a preko njega i njemačkoj klasičnoj filozofiji i pokušajmo koristiti njihove instrumente za svjetsko-povijesnu navigaciju.

Što je onda Hrvatska? Znamo da nominalno više nije socijalistička iako…. Još uvijek više od 50% BDP-a generira država, većina je ljudi zaposlena u javnim i državnim poduzećima, državnim službama ili u poduzećima koja posluju s državom ili ona na njih ima ozbiljan utjecaj. Politika je presudni gospodarski faktor. Po tomu mi smo bliže državnom kapitalizmu ili suspregnutom socijalizmu nego onome što mnogi u bijesu nazivaju neoliberalnim kapitalizmom.

Ljubav prema državi zajednička nam je sa svim Balkancima – svim državama bivše Jugoslavije, sa Bugarskom, Grčkom… Povijest nam doista nije pomagala u razvoju društva pa je ono ostalo kržljavo, uključujući i njegovu gospodarsku dimenziju. No država je zato sve supstituirala – ona je glavni organizator svega: ratova, propagande, ekonomije, obavještajnog sustava, uvoza ili izvoza.

Užasava nas Putinova Rusija, ta grozna dominacija „silovika“, svemoćnih ljudi državnog aparata, spram kojih su oligarsi, poduzetnici, seljaci, radnici ili sportaši u ulozi molećivih podanika. No jesmo li mi drugačiji? Ima li u Hrvatskoj zbiljskih političkih predstavnika društva? Nema ih, barem među glavnim strankama koje odreda zastupaju etatistička stajališta. Pa kako je moguće da nitko ne zastupa porezno iscijeđene, poduzetnički i radno onemogućene? Teško je odgovoriti na to pitanje, ali očigledno je moguće.

Hrvatska je, ne zaboravimo, dugo bila feudalna, seljačka zemlja. Kmetstvo je ukinuto tek 1848., seljaštvo je bilo najbrojniji sloj sve do pred pola stoljeća, nepismenost je bila notorna, gradovi presitni. Nije dakle čudo. I sada, u modernom obličju, Hrvatska je u svojoj biti feudalna država. U njoj nije važno što i kako radiš već gdje radiš, nije važno što proizvodiš nego koga poznaješ. Naravno, nije sve feudalizam kao što ni u Srednjem vijeku društvo nije bilo monolitno. I sada, kao i onda, postoje paralelni svjetovi – građanski usporedo sa feudalnim, socijalistički pak u liniji s kapitalističkim.

Srednjovjekovni paralelni svjetovi imaju pandan i u suvremenosti. Spremačica, primjerice, koja radi u državnom sektoru ima bolju plaću od svoje kolegice u privatnom sektoru, istodobno manje radi a zapravo je i neotpustiva. Ona i njezina kolegica ne pripadaju istoj klasi. „Državna“ spremačica ima dokument koji se u Srednjem vijeku čuvao kao najveće blago u kakvoj škrinji, njezina „privatna“ kolegica bez „papira“, kraljevske darovnice, mora odrađivati ne samo za sebe nego i za još nekoliko nedovoljno uposlenih u državnom sektoru.

Hrvatska je u krizi ali to nije kriza kapitalizma več kriza latentnog socijalizma. Iako svi znamo da je socijalistička utopija – kći Staljinove zamisli iz sredine dvadesetih prošlog stoljeća – neučinkovita, nasilna i budalasta, ona još živi za mnoge Hrvate. Njihova je nekorisna, protupovijesna ali nadasve udobna socijalistička utopija i moguća zato što netko dobiva manje nego što privredi.

Već se dugo zna da je tržište, „nevidljiva ruka“, najpravedniji i najučinkovitiji arbitar. No navodno postoje sektori koji se ne mogu tržišno vrednovati pa se tu ubacila volja, odnosno politika, da ona odredi tko će raditi a tko ne i tko će koliko dobivati ili davati. I to je upravo ovo što imamo: neuspjeli socijalizam, ili abortirani socijalizam, još uvijek živi kao nametnik na tijelu onih koji su izloženi tržištu. Doista, već smo ranije viđali takve situacije – u Francuskoj prije 1789. godine. I nisu važni termini, naziva li se netko plemstvom ili državnim službeništvom, važni su samo novci. Pratimo li trag novca jasno ćemo razabrati dobitnike i gubitnike aktualnog hrvatskog poretka. Srećom, kapitalizam će u Hrvata uskoro lipsati pa će državni feudalci morati naći novu produktivnu granu na koju će naskočiti. Hoće li ta grana biti nafta u Jadranu, novi gastarbajteri koji šalju svoje doznake ili nešto treće teško je reći. No ne bude li nove grane i feudalizam bi mogao propasti. Hrvatska bi tek tada mogla vidjeti tko je i što i koliki su njezini potencijali. Za razliku od većine europskih zemalja pa i od većine suvislih država us svijetu Hrvatska još ne koristi svoje potencijale u punoj snazi. Ti su potencijali samo naznačeni, naslućeni, gdjegod propupali, ali zapravo zapreteni i onemogućeni.

Mi smo narod koji pliva samo s jednom rukom dok je druga zavezana. Čudo da smo još na površini.

Ovaj unos je objavljen u Ekonomska politika, Komentari i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na KAPITALIZAM ILI BARBARSTVO

  1. Naš narod ne voli i ne želi liberalni kapitalizam. Građani ne žele uvećavati dohodak na način da više rada, da više uče, da se više trude i da se nadmeću s konkurentima.
    Većina želi zaraditi bez nekog velikog truda i znanja. Da je nekako biti seljak a istovremeno biti i direktor velike firme.
    Ne ide, i zato smo u krizi.
    Mentalitet, sve dok se osjetno ne promijeni mentalitet nema nam napretka.

    Mario Pejić
    Web: http://www.strijela.info/

Komentari su zatvoreni.