Rađanje novog bipolarnog svijeta


Padom Berlinskog zida 1989. i raspuštanjem Varšavskog pakta 1991. Hladni rat je završen pobjedom NATO pakta bez ispaljenog metka. Ili točnije, bez izravnog oružanog sukoba dva bloka. George H. Bush objavio je 1991. u UN stvaranje Novog svjetskog poretka, u kojem postoji samo jedna svjetska velesila. Ta iluzija izdržala je puna dva desetljeća. Dolaskom Putina na vlast analitičari su upozorili da je nastupio “Hladni mir”, u kojem Rusija protestira, ali ne poduzima proturadnje protiv NATO-a. Prva ulupina u oklopu novog poretka postala je vidljiva neuspjehom intervencijom ruske vojske u Južnoj Osetiji 2008., ruskim vetom na napad na Siriju, da bi poslije ruske aneksije Krima i istočnoukrajinske secesije 2014. i uvođenja uzajamnih sankcija između NATO bloka (Atlantisti) i Rusije da je pred nama novo poglavlje Hladnog rata. Ovaj put utemeljenog na sukobu ruske pravoslavne i anglosaksonske liberalne civilizacije. Problem je što je ovaj put svijet postao kompleksniji i uveo je dva nova igrača: islamski svijet sa sunitsko-šijitskim sukobom i uspon Kine, kao najveće svjetske proizvodne sile.

Najveći neuspjeh zapada, čiji značaj mediji marginaliziraju i potcjenjuju je najveća priča ove četvrtine stoljeća. Summit u Ufi, Baškortostanu, Rusija, od 08. do 10.07. 2015. o kojem izvještava Pepe Escobar, učvrstio je rusko-kinesko savezništvo, očituje se u izgradnji nove mreže međunarodnih institucija bez atlantskih zemalja, poput EEU, Euroazijske ekonomske unije, BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika), Šangajske organizacije za suradnju, Azijske infrastrukturne investicijske banke i Nove razvojne banke. Pod vodstvom Brazila, Južna Amerika se kroz trgovački MERCOSUR i vojno-politički savez UNASUR (Unija nacija Južne Amerike) pokušava osamostaliti kao ravnopravni globalni partner Atlantistima i Aziji, dok isto to pokušava Južna Afrika kroz Afričku uniju. Iako nominalno Šangajska organizacija nije klasični vojni savez, ona je definirana kao političko-sigurnosni savez u najširem kontekstu, a njeno širenje i pojačana suradnja sa CSTO (Collective Security Treaty Organisation) koji predvodi Rusija, ona jeste najveći globalni, ako ne oponent, onda konkurent NATO-u.

Njihovi projekti su ništa manje nego veličanstveni, poput prometnog i energetskog integriranja Rusije, Kine, Indije, Pakistana i Irana u novi Put svile, izgradnje novih kanala koji bi zaobišli Panamu (Nikaragva) i Malajski tjesnac (Tajland), spojili Kaspijsko jezero i Crno more, superbrze pruge Berlin-Beijing, otvaranje kineskih vojno-trgovačkih luka u Pakistanu i istočnoj Africi.

Njihov najnoviji uspjeh je postizanje sporazuma kojim će se Iranu ukinuti sankcije i osloboditi između 50 i 150 “zamrznutih” milijardi dolara.

Zanimljivo je da taj novi azijski savez, također, poput Zapada (Atlantista, Euro-amerikanaca) prijetnju vidi u (sunitskom) islamizmu, projektu uspostave islamskog kalifata na prostoru Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Srednje Azije. Ali dok Atlantisti podupiru sunitske monarhije, Azija se sve više povezuje sa šijitskim državama (Sirija, Irak, Libanon, Bahrein) i pokretima (Hezbolah, Hamas, Kurdi, jemenski Huti). Afganistan i Pakistan nalaze se na raskrižju između dva bloka, te još uvijek pokušavaju sjediti na obje stolice.

Današnji svijet je u fluxu, granice na kartama ne odražavaju stanje na terenu, koje mijenjaju deseci milijuna izbjeglica, teroristi i asimetrično ratovanje, uz istovremenu bitku za svjetsko mijenje na internetu, tako da karte moramo promatrati u kontekstu međusobno prožimajućih sfera utjecaja. Da više ne dužim, evo karte međunarodnih sigurnosnih saveza:

2015 World military alliances, NATO, CSTO, SCO, AU, UNASUR

Ovaj unos je objavljen u Kartografija, Vanjska i obrambena politika i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.